PIŠE: Ante JUKIĆ
Svatovi, svadba ili pir. Različiti su nazivi za ovu svečanost čija je sezona na vrhuncu, no jedno je sigurno, radi se ponajvećem biznisu danas. Sale niču na svakom uglu, nekad standardnom terminu subotom priključio se petak, a nije iznenađenje ni kad se zalomi i neki drugi dan. Rekli bi, manje se danas čeka na termin kod doktora dentalne medicine, nego na slobodnu salu. Pa onda neki rezerviraju prostor unaprijed, na ‘blef’, a tek onda kreću u potragu za odabranikom.com svog srca.
I dobro što je takav interes, neka se ljudi uzimaju. A neka je i ceremonija i svih tih standardnih običaja. Čak i oni koji su nam možda na prvu, drugu i treću glupi, imaju neku svoju draž. Kako Budica uvijek osluškuje bilo naroda, naručili smo istraživanje o svadbenim običajima, kako bi olakšali onima koji se spremaju za najvažniji dan svog života. Dobro je budućim mladencima znati što uzvanici vole, što im je privlačno, što baš i ne toliko. Istraživanje je za nas provela agencija VKmikroskop, na uzorku od 1.200 ispitanika, s mogućnošću statističke greške od ±1,2 %. Dakle, evo glasa naroda kad su svatovski običaji u pitanju.
Krenut ćemo s obredom u crkvi, ako ga ima. Tu ljudi najviše pritužbi imaju na neprikladno odijevanje, no to i nije stvar organizacije, više je do kulture pojedinca. Dvojbeno je i preuzimanje uloge policajca i zaustavljanje prometa na putu do sale, koliko god donekle bilo razumljivo. Treba, naravno, napomenuti kako ovo toliko ne smeta uzvanicima, koliko ostalim sudionicima prometa, koji se ni krivi ni dužni nađu u ovakvim situacijama. Kad se napokon dočepamo sale, na ‘menu’ dolaze i neke druge sitnice.
Istraživanje kaže, uzvanici nemaju ništa protiv popisa gostiju po stolovima, no bilo bi dobro priložiti i onaj abecedni. Jer, ljudima je nekako važnije znati gdje sjede oni, nego tko sve sjedi za, recimo, 16. stolom. Treba obratiti pažnju i na himnu, to je nacionalni simbol kojeg se ne smije olako shvatiti. Što god vam rekli, prvo je ‘Dravo’, pa onda ‘Savo’, ne obrnuto. Govori prije večere nisu nužno loši, štoviše, čak su i poželjni, ali ne pod svaku cijenu. Ako govornici nisu u zadovoljavajućem stanju, možda ih je bolje izostaviti, ponekad to stvarno zna neumjesno izgledati.
I onda dolazimo do večere. Točnije, trebali bi doći. Na nekim, naime, svatovima koje sam pohodio, večera vjerojatno još uvijek nije servirana. Naravno, Jasno je kako ne može sve početi baš po zacrtanom vremenu, treba pričekati dok se svi skupe, ali nekad se to stvarno zna odužiti. I u samom polasku, a pogotovo jednom kad napokon krene. Reklo bi se, samo putovanje HŽ-om i svatovska večera traju beskonačno, iako za HŽ to još nije dokazano. Nitko sigurno nije gladan, nije u tome bir, nego jednostavno postoji mogućnost da se sve razvodni i malo ubije ritam. Ispitanici se uglavnom slažu, trebalo bi sve to malo brže. Što se jelovnika tiče, podjednako su prihvaćena oba. I onaj stariji tradicionalni sa sarmom, kuhanim, sosom i pečenkom, kao i ovaj, nazovimo ga, moderniji. U svakom slučaju, tko ostane gledan u svatovima, drugo nije ni zaslužio.
Glazba je posebna priča, uz večeru i najvažniji dio svatova. Nitko se nikad nije požalio kako je glazba bila pretiha ili kako je sjedio predaleko od zvučnika, no suprotnih iskustava moglo bi se naći podosta. Što se tiče repertoara i izričaja, jasno je kako tu nikad do kraja ne mogu biti svi zadovoljni. Važno je da ima za svakoga ponešto. I da se ne skače baš naglo s jednog žanra na dijametralno suprotni. Narodnjaci su posebna priča. ako se već ne može bez njih, a očito ne može, bilo bi poželjno ostaviti za sami kraj, pred svitanje, kad oni kojima uši i dušu paraju već napuste zabavu. Kako god se okrene, glazba je srce svatova. Kad je na podiju vrhunska atmosfera, drugo nije previše važno. I to je ono o čemu bi budući mladenci trebali voditi najviše računa.
Za kraj ovog priručnika, evo i malo neobaveznijih tema. Pitali smo, naime, naše čitatelje, koji im običaji u svatovima nisu baš omiljeni, bez nekog posebnog razloga. Neki su navodili pjesme, pa je tako nemali broj spomenuo Fridu, onog kojem je presudila čakija, a. možda ćete se iznenaditi, ni kaubojski ples mnogima nije po guštu. Također, ‘Iza ponoći’ i ‘Tek je 12 sati’ točno u ponoć ne smatra se previše originalnim.
Znaju se čuti i pritužbe na darivanje mladenaca, koje se zna pretvoriti u spektakl i nepotrebno oduljiti, dok nekima, pak, nije jasno zašto se torte tako rano miču sa stola. Za primijetiti je kako dosta ljudi ne voli kad se javno čestitaju rođendani, pa se i od toga pravi ceremonija. Kažu takvi kritičari, nepotrebno privlačenje pozornosti, zna se tko su glavne face u svatovima.
Eto, dođosmo i do kraja. Nadam se kako su budući mladenci nešto naučili i kako će slušati glas naroda, dok bi uzvanici ipak malo trebali spustiti i kriterije i noseve. U svatove se ide kako bi uveličali najveći dan u životu ljudi koji su nas pozvali, naši afiniteti trebaju biti u drugom planu. Uostalom, znamo što se kaže za običaje. Čak i oni naizgled besmisleni imaju svoju čar, pogotovo u ovo vrijeme koje sve tradicionalno i izvorno gura u stranu. Neka nama ovih naših tradicionalnih svatova što više…
Pa kaže, baci kume keš-keš…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.