PIŠE: Ante JUKIĆ
Vjerojatno ste čuli, od 1. kolovoza izjednačavaju se osnovice plaća državnih dužnosnika s javnim i državnim službama. U prijevodu, to znači, između ostalog, veće plaće predsjedniku, premijeru i ministrima. E, sad, najlakše bi ovu vijest bilo prokomentirati nekakvim patetičnim tekstom o bahatim, nesposobnim i korumpiranim političarima koji dižu svoje ionako velike plaće, dok pošteni narod radi za crkavicu. Isto tako, efektno bi bilo povući toliko puta spominjanu paralelu između plaće ministra i blagajnice, najčešće u Konzumu, i srcedrapajućim tonovima naricati kako je to nepošteno. Upravo iz tog razloga, neću to učiniti.
Izbjegavam koristiti termin ‘populizam’, jer se njime često želi diskreditirati neistomišljenika, ali komentirati tako povećanje plaće političarima bilo bi baš populistički. Moram odmah napomenuti kako mi nije namjera nikoga braniti, ponajmanje političare, iako sam siguran da će mnogi svejedno ovaj komentar shvatiti upravo tako. Ovo nije tekst o konkretnim ljudima, nego o principima koji bi trebali vrijediti kad su plaće visokorangiranih političara u pitanju.
Svjesni smo svi kako ima zaista raznih političara. Sposobnih i nesposobnih, poštenih i nešto manje poštenih, prizemnih i besramno bahatih, slabo i previše plaćenih. Moralan, pametan i sposoban političar nikad ne može biti previše plaćen, dok je njegovoj suprotnosti plaća previsoka kolika god da je. Upravo zbog ovih loših primjera i zbog banaliziranja, trivijaliziranja i ismijavanja koje je postalo dominantno u današnjem društvu, politika se u očima prosječnog građanina na ljestvici zanimanja smjestila negdje između prostitucije i novinarstva. Time se duboko u drugi plan gurnulo ono što ona u svojoj biti je, ili bi barem trebala biti – žrtvovanje vlastitog vremena i privatnog života, kako bi se svojim sposobnostima i znanjima časno doprinijelo napretku zajednice. I sve to uz veliku dozu odgovornosti.
Koliko god se mi iz ove perspektive podsmjehivali tome, to je težak i odgovoran posao koji mora biti dobro plaćen. Više od nekog ‘običnog’ posla. Ne pjeva uzalud Mladen Grdović da bolje živi nego ministar. Mi stalno na političke funkcije prizivamo stručnjake, što je sasvim normalno, no takve ljude mora se adekvatno platiti. Ako je netko stručnjak, podrazumijeva se kako može naći sjajno plaćeni posao van politike (pogledajmo malo plaće raznih direktora, menadžera i kojekakvih savjetnika u velikim poduzećima, to su puno veći iznosi), posao gdje će zarađivati više, a biti lišen svih onih negativnih stvari koje politika donosi.
Posao u kojem će, nakon odrađenog radnog vremena, doći kući, skinuti se u kratke hlače i majicu i kositi travu. Ili igrati se s djecom, voziti na biciklu, piti pivo na terasi. Jednostavno, imati privatni život, kojeg visoki politički dužnosnici realno nemaju. Dovoljno je samo da imate konstantnu policijsku zaštitu, da je stalno neka ‘gorila’ u blizini, a novinari za vratom, i tu više privatnosti nema. A da ne govorimo koliko je ugodno zamjeriti nekom moćnom interesnom lobiju i naći se na njihovom nišanu. Doslovno. (Hvala Bogu, kod nas političari barem po tom pitanju mirnije žive.)
Stoga, kad već dosta toga nematerijalnog gube ulaskom u te vode, visokim državnim dužnosnicima se mora osigurati adekvatna plaća. Pogledamo li iznose koje mjesečno zarađuju predsjednik, premijer i ministri, vidjet ćemo da to i nisu toliko velike cifre. Znam, znam, za prosječnog Hrvata to je mnogo, ali ovdje govorimo o krugu ljudi koji vodi državu. Ne svoju obitelj, ne zgradu, ulicu ili grad, nego cijelu državu. Ne možemo jednostavno uspoređivati takav posao s nekim drugim poslovima, na način na koji se to često radi.
I opet ću se vratiti na ‘obična’ zanimanja, na tu famoznu blagajnicu iz Konzuma. Svaka osoba i svaki posao zaslužuju poštovanje, no ne mogu svi poslovi biti jednako plaćeni. Ne može blagajnica imati ni približno jednaku plaću kao neki ministar. Ni približno. Obujam posla, tražene vještine i odgovornost su nemjerljivi, to je jednostavno tako. Ako ništa drugo, blagajnica je na otvorenom tržištu, a tržište je to koje određuje vrijednost njezinog rada.
Nadalje, kolike god im plaće bile, visokih državnih dužnosnika je malo i taj iznos je samo kap u moru državnih izdvajanja. Kad već dižemo glas zbog trošenja proračunskog novca, bolje nam se okrenuti kojekakvim nadzornim odborima, savjetnicima, upravama javnih poduzeća, raznim drugim pogodnostima koje političari imaju, a ne bi trebali.
Možemo i o udrugama koje dobivaju nemale iznose po tko zna kojim kriterijima, uz upitnu vrijednost onoga što rade. Ako uopće nešto rade. Na kraju krajeva, možemo i o zaposlenicima ministarstva koji su plaćeniji od samog ministra. Meni je to apsurdno. Sva te stavke i još mnogo njih koje bi mogli spomenuti troše nemjerljivo više proračunskog novca. ‘Gole’ plaće visokih državnih dužnosnika, kojih, još jednom ponavljam, nema puno, najmanji su problem naše političke scene. Pa pogledajmo samo koji se iznosi vrte na raznim natječajima i u troškovnicima. Ako je nemoralan, političar na bilo kojoj razini može se ‘omastiti’ toliko da i zaboravi kolika mu je plaća.
Političar, a posebno onaj na visokoj funkciji, nikad ne može imati veliku plaću, on jedino može nedovoljno kvalitetno raditi za nju. A to se rješava na izborima, ne smanjenjem plaća. Ako nismo zadovoljni političarom, mijenjajmo ga, nađimo boljeg, nemojmo mijenjati principe na kojima bi politika trebala počivati. Kratkoročno bismo možda uštedjeli nešto, ali dugoročno bi bili u još većem gubitku.
Smanjimo li plaće visokim državnim dužnosnicima (neki čak prizivaju izjednačavanje njihovih s prosječnom hrvatskom plaćom, doista mi je teško shvatiti da postoji odrastao čovjek s takvim idejama), odvratit ćemo stručnjake od ulaska u politiku, a otvoriti vrata onim nestručnima kojima je i takva manja plaća san snova. I što smo onda dobili? Ništa, ušli smo u začarani krug koji će nas u konačnosti koštati više nego velike plaće.
Ne kaže se uzalud, da nema skupljeg majstora od jeftinog majstora. Taj te na početku kao malo košta, ali kad počnu popravci popravaka, na kraju te dođe više nego da si platio najskupljeg majstora. Isto vrijedi i za politiku, pogotovo onu na najvišim razinama. Uvijek je bolje na odgovornoj funkciji imati stručnjaka s koliko god velikom plaćom, nego manje plaćenog nestručnjaka koji svojim lošim odlukama samo donosi gubitke. A posebno se treba kloniti volontera, ti su najskuplji.