PIŠE: Ante JUKIĆ
Zamislite da ste novinar i da vam u ovim ljetnim danima baš nedostaje jedan tekst kojim ćete pobrati simpatije svekolikog puka. Ili da ste tek jedan običan korisnik društvene mreže koji pati od broja odobravanja. O čemu ćete pisati, kakav ćete status objaviti? Naravno, odgovor se nameće sam od sebe. Pisat ćete o vatrogascima, tim neustrašivim herojima koji nesebično stavljaju svoje živote na kocku kako bi zaštitili nas i našu imovinu. Ako dodate neizbježnu dozu patetike, pa još na kraju sve to začinite fotografijom vatrogasca koji spava na cesti, uspjeh vam je zajamčen. Jednostavno, vatrogasci su hit, ovo je njihovo doba godine. Međutim, uvijek postoji taj ‘međutim’…
Ni u ludilu ne bih htio omalovažiti posao koji vatrogasci čine i uskratiti im zasluženu zahvalnost za to, ali dojma sam da možda ipak malo pretjerujemo (obratite pozornost kako je ovo oprezno napisano, stvarno nije lako dirati se u ovakve teme). Kao da nemamo mjere, što je i inače slučaj kod nas Hrvata/ljudi općenito. Ogolimo li stvar do kraja, što to posebno i nadnaravno vatrogasci čine? Ljudi rade posao koji su sami odabrali. Posao za koji su osposobljeni, posao za koji su, na kraju krajeva, plaćeni.
Ovo sad će možda zvučati posebno bezosjećajno i hladno (bolje nego da je vruće, vjerojatno bi rekli vatrogasci), ali tko bi trebao gasiti požare? Pekari, trgovci, kondukteri, doktori? Jesu li vatrogasci za svoj posao plaćeni primjereno ili ne, o tome se uvijek može razgovarati, no to vrijedi za (gotovo) sva zanimanja. I vjerojatno bi za svako zaključili kako može biti plaćeno bolje, pogotovo ako pitate one koji se njime bave. Još nisam sreo čovjeka koji je rekao kako je njegova plaća baš onolika kolika treba biti i da ne zaslužuje ni kunu (oprostite, još nisam ovaj euro prihvatio kao svoj) više. A čovjek koji smatra da mu je plaća previsoka i da bi je trebalo smanjiti, sad negdje pravi društvo Jetiju i Djedu Božićnjaku.
Posao vatrogasaca je specifičan. Za njihovo i neka slična zanimanja vrijedi pravilo – najbolje bi bilo da nikad nemaju posla. Dobrim dijelom godine vatrogasci se zaista i ne bave svojim primarnim zanimanjem i tad ih gotovo nitko ne spominje, ali im zato za vrijeme ljeta gori pod nogama od posla. I tad postaju junaci na kojima mnogi skupljaju poene. Političke, medijske, društveno-mrežne, koje god.
Tad vatrogasci nisu samo heroji koji se svojom neustrašivošću suprotstavljaju neukrotivoj vatrenoj nemani, nego su i savršeni ljudi bez ikakvog poroka. Čitajući patetične ode kojima ih obasipaju, čovjek bi rekao da su svi vatrogasci marljivi, pošteni, kulturni. Da ne psuju, ne piju, ne puše. ‘Štono’ se kaže, svaka majka bi ih za zeta poželjela. Ipak, kao što i Superman ima kriptonit, tako i oni imaju jednu slabost. Nekad jednostavno moraju odspavati, a trenuci u kojima to čine ovjekovječeni su na mnogim fotografijama koje ljeti kolaju medijskim prostorom.
Senzacionalizam je jedno od glavnih obilježja medija danas. Mediji će napraviti senzaciju i kad vatrogasac skine mačku s drveta, pa kako onda očekivati da će propustiti priliku za klikove u situaciji koja zaista i jest dramatična sama po sebi. Određena doze patetike u ovakvim pričama nije naodmet, dapače, ali ovdje se na radi o dozi. Ovo je, po meni, baš pretjerano. Ne poznajem osobno sve hrvatske vatrogasce; zapravo, upoznao sam tek njih nekoliko, ali siguran sam kako ih ima svakakvih. Kao što to vrijedi i za sva druga zanimanja.
Čak mi ne smeta što se vatrogasce uzdiže na pijedestal, što im se skladaju ode i dižu spomenici. Kad se već mora ići u krajnost, neka se barem ide u onu pozitivnu. Neka bar malo pozitivnih tonova i pohvala u vremenu u kojem pažnju najviše privlače loše vijesti i kritike. Mediji mi, dakle, u ovoj priči nisu sporni, veći su mi problem mi, ‘obični’ ljudi. Smeta mi što kod nas nakon hvalospjeva vatrogascima uglavnom ide nastavak u kojem se kritizira i proziva neko drugo zanimanje. „Svaka vam čast naši vatrogasci, vi niste kao oni upiši neko drugo zanimanje“. Čemu to?
Nije to slučaj samo u ovoj priči o vatrogascima, nego i inače. Mi Hrvati/ljudi općenito kao da ne možemo nekoga pohvaliti, a da pritom nekoga ne kritiziramo, prozovemo ili barem ‘okrznemo’? Ako nikoga drugog, onda političare i sustav općenito.
Vjerovali ili ne, većina ljudi svoj posao radi odgovorno. Kako vatrogasci, tako i policajci, trgovci, doktori, zimska služba, poštari… Zašto onda, kad pričamo o vatrogascima, sipamo bombone iz usta, dok neke druge vječno kritiziramo, omalovažavamo, pa i ismijavamo? Znamo svi onu krilaticu o policiji, znamo kako se rugamo sa zimskim službom koju ‘uvijek snijeg iznenadi’, znamo priče o kuvertama u zdravstvenom sustavu. Na kraju krajeva, i ovim vatrogascima koje za vrijeme sezone požara idealiziramo, skinut ćemo sve po spisku prvom prilikom. Kad nam, bubam sad, poplavi podrum, a oni ne stignu na intervenciju u roku kojeg mi smatramo primjerenom.
Kako izgleda to ‘šaltanje’ iz krajnosti u krajnost kod nas ljudi, zorno smo se mogli uvjeriti prije nekoliko godina. Sjećate se, zdravstveni sustav koji je inače uglavnom predmet kritika i objeda, preko noći je dobio takav status da smo mu pljeskali na balkonima. Kad je histerija prošla i kad smo se vratili (novo)normalnom životu, vratili smo se i starim navikama. „Ništa ne valja, sve treba mijenjati“.
Počeo sam ovaj komentar s vatrogascima, s njima ću ga i završiti. Ni najmanja namjera mi nije omalovažiti posao koji rade, pogotovo u ovim ljetnim mjesecima, nego samo istaknuti kako poštovanje koje imamo prema njima često nemamo prema nekim drugim zanimanjima. Rekao bih kako vatrogasci u ovoj priči nisu ni ključni, oni su samo aktualna tema na kojoj se možemo uvjeriti kako kao ljudi funkcioniramo. Čak i kad hvalimo nekog, mi opet moramo naći i mjesta za kritiku. To mi je fascinantno. Kao da ne možemo pobjeći od toga.
Toliko smo naučili kritizirati i tražiti loše strane, da se gotovo ne snalazimo u situacijama kad hvalimo. I onda, umjesto točke, mi stavimo zarez i opletemo po nekome. Ako već nikog podobnog za to ne možemo pronaći u tom trenutku, uvijek možemo prozvati političare i sustav koji ne valja. Zaboravljajući da su i ti naši heroji vatrogasci dio tog sustava. Kakav god da je, sa svim svojim manama i nedostacima, i taj sustav je dijelom zaslužan za ono što oni rade. Ne gase vatrogasci požare dobrom voljom, netko im je osigurao tu opremu. Netko se brine za njih, netko ih i plaća. Mi smo, očito, takvi. Koliko god nas malo bilo, mi se još moramo dodatno podijeliti. I kad god se dogodi nešto dobro i kad se nekog hvali, mi ćemo naći nešto loše. Zašto, to mi nije jasno. Zašto se kod nas (Hrvata) dobre stvari ne događaju zahvaljujući nečemu, nego usprkos nečemu?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.