PIŠE: Ante JUKIĆ
„Ljubavi moja, srećo moja najveća…“
„Sunce moje i zlato, sve moje, kako bih ja bez tebe…“
„Radosti moja lipa, živote moj…“
Ne, ovo nije romantično ćaskanje Romea i Julije, ni gugutanje zaljubljenih srednjoškolaca na klupi u parku. Nije ni dopisivanje članova izvršne i zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Ovo je, lipi moji, tepanje ljudi svojim dlakavim ljubimcima. U ovom tekstu prvenstveno ću se zadržati na psima, iako ni mačke previše ne zaostaju. A nije isključeno ni kako ćemo u ovom kontekstu uskoro govoriti i o limenim ljubimcima, i taj odnos već polako poprima zabrinjavajuću dimenziju. No, vratimo se mi cucekima.
Volim pse. Više nego biljke, manje nego ljude. Korisna je to i plemenita životinja. Pomaže u spašavanju stradalih u raznim nevoljama, hvata kriminalce, otkriva drogu, olakšava život slijepima, čuva kuću i dvorište… Može, naravno, biti i kućni ljubimac, u prikladnom okruženju. Ali, našminkani, dotjerani i u pulover obučeni pas na sedmom katu nebodera, koji dijeli kauč i sobu sa svojim vlasnikom i jede probraniju hranu od njega? Pas kojemu se obraćamo kao osobi? Ne znam, čini mi se kako je nešto pošlo po krivu.
Mogli bi malo i o zakonskoj regulativi, o tome kako bi trebalo povući jasnu granicu između prostora predviđenih za čovjeka i onih gdje zaći mogu i psi, kad već njihovi vlasnici nemaju te odgovornosti. Ali, na stranu sad to, to me i na brine toliko, to se da lako riješiti. Puno mi je intrigantniji sociološki, pa i ideološki element u ovoj novootkrivenoj vrsti ljubavi i životne zajednice.
Iskreno, nikad mi nije potpuno sjela ni ona sintagma o najboljem čovjekovom prijatelju, ali to mogu prihvatiti. Pas se zaista u nekim prilikama može pokazati velikim prijateljem. No, ovo je sad nešto drugo. Danas je pas doveden praktički na razinu čovjeka, često i višu. Ovdje se često više ne zna tko je vlasnik, tko koga šeta. Kakvo je vrijeme došlo, ne bi me čudilo da psi i progovore. Dok to ne učine i sami se izjasne, bit ću uvjeren kako je njima ove moderne čovjekove ljubavi preko glave i kako smatraju da ih puno više vole oni koji ih smatraju onima što oni i jesu – životinjama. Pa se tako prema njima i odnose.
Često znam čuti kako pas nikad ne može biti okrutan kao čovjek, kako nikad nikoga nije ubio, napravio nered, kako nije zloban, neiskren i pokvaren. Hm? U redu, zažmirimo sad na one slučajeve kad pas iz čista mira poludi i rastrga svog dugogodišnjeg vlasnika. Nema to smisla isticati, netko će opet reći kako je i za to kriv čovjek koji ga je isprovocirao. Ipak, čak i te njegove mane i loše strane dokaz su kako je čovjek vrijednije biće od psa, one pokazuju tu dimenziju koju pas nikad neće imati. Nije pas dobar zato što je to njegova odluka i izbor, nego zato što je, ili vođen nagonom ili istreniran tako se ponašati. Čovjek ima slobodnu volju, koja ga može odvesti u različitim smjerovima.
Može biti loš, ali isto tako može činiti velika djela koju su psima nedostižna. Za sve ovo što danas imamo, pa i taj luksuz kojim obasipamo pse, zaslužan je čovjek. Da je do psa i njegove sposobnosti, čovječanstvo nikad ne bi napredovalo. Vrhunac ovog apsurda mi je fraza ‘tko ne voli pse, ne voli ni ljude’, to samo pokazuje kako smo izvrnuli vrijednosti. Ne bi li logičnije bilo – tko ne voli ljude, ne može voljeti ni pse?
Možda je ovo poosobljavanje pasa samo trend. Volio bih da je tako, jer znamo kako to ide s trendovima. Netko ih pokrene, mnogi ih po principu ‘kud Ivo, tud i ja’ prihvate i onda to jedno vrijeme traje, dok se stvar ne ispuše. Međutim, meni ovo ipak izgleda kao malo ozbiljnija priča, ozbiljnija nego što su trendovi poput, recimo, romobila. Ovo već poprima oblike kulta, sekte, pa čak i religije.
Moram priznati, kad se jutrom vozam gradom i vidim te rijeke pasa koji šetaju svoje vlasnike, neka me nelagoda uhvati. Mnogo je tu različitih profila ljudi i pasa. Moj favorit su nabildane mrcine s pekinezerom u puloverčiću. Ima onih koji su baš opčinjeni svojim ljubimcima, a ima i onih koji odrađuju te šetnje kao da se i sami pitaju što im to treba. Kao da im je netko tu obavezu ‘uvalio’. Neki ne skidaju pogled s mobitela i valjda ne bi ni primijetili da im netko ukrade psa s uzice, nego bi još sto metara šetali ‘u prazno’, sve dok ih sudar s nekom preprekom na stazi ne bi osvijestio. Toliko o ljubavi prema psima. Mobitel je ipak važniji.
Stvarno se nadam kako je sve ovo samo trend koji će s vremenom okopniti, no postoji mogućnost da je ovo samo početak. Teško je ovaj fenomen gledati izdvojeno, ne promatrati ga izvan konteksta ideologije koja umnogome oblikuje društvo danas. Ideologije u kojoj čovjek i njegov život postaju sve manje važni, dok se u prvi plan guraju neke druge ‘vrijednosti’. Ponovit ću još jednom, volim životinje, treba se za njih brinuti, ali čovjek uvijek treba biti na prvom mjestu. Danas, nažalost, kad prošetate ulicom, prije ćete naići na psa, nego na dječja kolica. A kad i naiđete na kolica, strah vas je zaviriti u njih, jer ne znate koje će vas stvorenje u njima dočekati. I to sam, vjerovali ili ne, doživio.
Čini mi se kako se danas veća histerija diže zbog izgladnjelog psa, nego zbog nerođene djece. Ljudi koji vječno kukaju zbog cijena i neimaštine bez problema će izdvojiti nemalu svotu za svog ljubimca, bilo da se radi u ukusnom obroku ili tretmanu u salonu za uljepšavanje. Stvarno, dokle je to došlo, saloni za pse? Dijete je trošak i obaveza, ali zato se uredno živi sa psom i smatra ga se punopravnim članom obitelji. U komunikaciji s ljudima ogorčenost, ljutnja, otrov i hladnoća, dok se psima tepa i bomboni izlaze iz usta kad im se obraća. Nadam se samo kako se psi neće uzoholiti zbog ove ljubavi, pomisliti da je to do njih. Nije. Čovjek prije svega traži ugodu i zadovoljstvo za sebe, psi su tu samo objekt. Danas oni, sutra nešto drugo.
Kaže se, ako želiš vidjeti budućnost, baci oko na Zapad, jer sve što tamo vrijedi doći će i k nama, prije ili kasnije. A na Zapadu je cijela ova priča otišla toliko daleko, da ne želim vjerovati kako to i nas čeka. Tamo je suživot čovjeka i psa dignut na takvu razinu, da se negdje već spominje i kao legitimna životna zajednica. Kao da nam već ovo razne alternativne zajednice nisu dosta. Kakav god da je, meni je čovjek i uvijek će biti najvrednije biće, koje nitko ne može zamijeniti. Čije mjesto nitko ne može ispuniti. Nažalost, uslijed ove otuđenosti, zatupljenosti i gubitka povezanosti s ljudima, čovjek je, umjesto da te odnose popravi, odlučio tu prazninu popuniti nečim drugim. A to je nemoguće. Neke stvari se ne mogu promijeniti, koliko god to neki pokušavali. Čovjek je čovjek, a pas je i uvijek će biti samo – pas.