PIŠE: Ante JUKIĆ
Neki ljudi znaju reći kako su društvene mreže veliko zlo. Iskreno, nisam ni ja njihov obožavatelj, blago rečeno, ali ipak ne bih išao toliko u krajnost. Ne volim gledati stvari crno-crveno. (Gotovo) ništa nije loše samo po sebi, čovjek je taj koji odlučuje kakvima će stvari učiniti. Imaju i te društvene mreže dobrih strana. Štoviše, čini se kako su nekima došle kao dar s neba.
Pričam tako neki dan s jednim psihijatrom (nije to što ste pomislili, prijatelj mi je), i kaže on kako njima društvene mreže znatno olakšavaju posao. S njihovom pojavom pala im je sjekira u med. Ono za što su prije morali kopati, sad im je servirano kao na tacni. Komentari na društvenim mrežama ponekad su doslovno dijagnoze. Kako reče prijatelj: „Napiši mi nešto na ‘fejsu’, i reći ću ti tko si“.
Iz mora tipova ljudi koji plove imaginarnim svijetom interneta, izdvojio mi je najčešće, one koje je najlakše pročitati.
Recimo, ‘vječni optimist’. To je čovjek koji sve gleda pozitivno, u svemu vidi dobro. Optimizam ga ne napušta ni kad je očito da stvari idu u lošem smjeru. Takvi ljudi bi valjda i na strijeljanje išli pjevajući, uvjereni kako će egzekutor promašiti. Koliko god lijepo bilo slušati pozitivu, vječni optimisti znaju ponekad biti malo naporni sa svojim viđenjem svijeta.
Nasuprot njemu, prkosno stoji ‘vječni pesimist’. Taj sve gleda negativno, kuka i potencira loše stvari. On se najviše boji dobrih vijesti, jer onda pada u vodu cijeli njegov narativ. Ako se, pak, štogod lijepo i dogodi, i u tome će on pronaći nešto loše. Mora biti nekakva kvaka. Uglavnom, naporni do bola. Vjerojatno i sebi, a kako onda tek onima s kojima dijele svakodnevicu. Bilo stvarnu, bilo imaginarnu. Optimisti barem širi vedre tonove, pa ih se može podnijeti, ali ovi pesimisti baš ubijaju u pojam.
Nadalje, u svom nizanju tipova, prijatelj mi je spomenuo i ‘znalce’. To su stručnjaci za apsolutno sva područja života, i to uopće ne skrivaju. Svoje ogromno znanje spremni su podijeliti s drugima. Za sve svoje tvrdnje imaju i dokaze. Između ostalog, tu su razni grafovi, ilustracije i statistički podaci. Ako neki i nisu pouzdani, nema veze. Dovoljno ih je stoput ponoviti i postat će istina.
Uz ove nesebične, postoji još jedna vrsta znalaca. To su, zapravo, više ‘mudraci’. Oni isto sve znaju, ali nemaju volje to objašnjavati neukima. Samo nešto malo natuknu, i onda napišu ‘pametnom dosta’. A to što većini ipak nije dosta, uopće ih ne dira. Ne žele se maknuti s oblaka na koji su se sklonili od običnih smrtnika. Ovaj kaos dolje samo ih umara, remeti njihov duševni mir.
Puno je, odista, tipova ljudi koje susrećemo u virtualnom svijetu, no jedan je, kaže prijatelj, posebno upečatljiv. Ne možeš ga nikako promašiti. Dakle, ‘kompleksaši’. To su ljudi koji jednostavno ne mogu napisati komentar, a da se ne očešu onoga što ih očito žulja. Naravno, oni to nikad neće priznati, nego će se skrivati iza objektivnosti ili humora, najčešće jadnog, ali kompleksi jednostavno izviru. Takvi će čak i u običnu vijest o vremenu ubaciti ono što ih opsjeda. Recimo: „E, to je bio lijepi dan, a ne kao jučer kad je onaj…“.
Ili: „E, to je prava glazba, a ne kao ono što je onaj urlikao…“.
Pa: „E, to je pravi trener, a ne kao onaj zalizani srećković…“.
Uglavnom, princip je jasan. Čak i kad vijest nema nikakve poveznice s njihovom noćnom morom, kompleksaši će je nekako pronaći i iskazati svoje frustracije. Ovo je posebno opasno stanje i trebalo bi mu se, kaže prijatelj, ozbiljno posvetiti, kako stvari ne bi nepovratno izmaknule kontroli. Pozitivci, negativci, znalci i mudraci još nekako idu kroz život, no kompleksaše baš očito guši. I oni su najveći predmet zanimanja struke.
Eto, tako mi reče prijatelj. Da vam budem iskren, nije mi jasno o čemu on to govori. Nisam primijetio te tipove ljudi u svojoj okolini, a pogotovo ne kompleksaše. No, ako on tako kaže, onda je vjerojatno istina. Kome ću, uostalom, vjerovati, ako ne struci?
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.