PIŠE: Ante JUKIĆ
Često u ovo vrijeme razmišljam o Božiću kakav je bio nekad, za vrijeme komunizma, i ovom kakvog imamo danas. I moram priznati da, koliko god to apsurdno zvučalo, s nostalgijom i čežnjom gledam na ta prošla vremena, kad je Božić bio zabranjen.
Tadašnji režim činio je sve što je mogao kako bi vjeru izbacio iz svih pora života, pa tako ni najradosnija kršćanska svetkovina nije bila pošteđena. Ipak, koliko god se trudio zabraniti bilo kakav spomen na Božić, komunizam to nikad nije uspio, jer ono najvrijednije, a to je istinska vjera u čovjekovu srcu, ne može se ukrasti. I tu onda dolazimo do paradoksa.
To komunističko čišćenje svih vanjskih znakova Božića zapravo je samo produbljivalo njegov pravi smisao, bila je to svojevrsna evangelizacija, otklon od nevažnih i površnih stvari i usmjeravanje na bitno. Nogometnim rječnikom rečeno, komunizam je sam sebi zabio gol, učinio je ono što je najmanje htio. U želji da je iskorijeni, on je zapravo produbio čovjekovu vjeru i držao čovjeka na puno višoj duhovnoj razini od ove današnje.
A što imamo danas? Iako je komunizam već dugo vremena formalno mrtav, on još uvijek živi u ovoj novoj ideologiji koja oblikuje današnje društvo. U srži je to ista ona ideologija koju smo imali do 1990. godine, promijenile su se samo metode djelovanja. Dokazano je kako zabrane uvijek izazivaju kontraefekt, stoga su kreatori nove ideologije u potpunosti promijenili pristup. Umjesto da se ljudima nešto zabranjuje, sad im se dopušta apsolutno sve.
Ta ideologija potpune slobode progutala je i Božić, koji se sve više udaljava od onog što on u biti je i poprima odlike površnosti i banalnosti. Kad ste dugo vremena gladni, pa se onda odjednom nađete pred punim stolom, ne možete se kontrolirati. Pa počnete redom sve trpati u sebe, bez mjere i ikakvih kriterija. Ispočetka je ugodno, ali kasnije stiže mučnina.
‘Moderni’ Božić je upravo to – i doslovno, i figurativno. Ovaj blagdan danas obilježavaju gotovo svi, ali ga istinski slave rijetki. Božić danas više nije svetkovina kojom slavimo utjelovljenje Boga Spasitelja, nego je to mahom globalni praznik i manifestacija u kojoj je čovjek Onoga zbog kojeg se sve to i događa u potpunosti maknuo u stranu. I zato, kao što sam rekao, s čežnjom slušam priče starijih o Božiću kakvog su oni nekad slavili, sa željom makar ga jednom doživjeti na takav način. Bez ukrašenih ulica, bez glazbe koja trešti sa svakog ugla, bez svakojakih Djedova, kapa, zvončića, purice i mlinaca. Sanjam tihi, sveti Božić, u kojem će središnja figura biti Isus Krist, Bog i čovjek.
Kad bi nekadašnji ideolozi komunizma vidjeli kako se Božić danas slavi, vjerojatno bi se od muke tukli po čelu, uvidjevši kakvu su grešku napravili. Oni se upregnuli na sve moguće načine ne bi li Božić zabranili, a zapravo je trebalo samo sve dopustiti. I dobili bi što su htjeli.
Nije to slučaj samo s Božićem, živimo općenito u vremenu kad se sve dopušta i relativizira, pa se one istinske vrijednosti gube i stapaju s mnoštvom beskorisnih stvari koje nas okružuju. I zato oprez, jer dominantna ideologija današnjice ima vrlo perfidan i proračunat pristup. Sve vam nudi i dopušta, ali uzima ono bitno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije