PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Dugo sam razmišljao po kojem kriteriju rangirati trenere koji su, svaki na svoj način, obilježili određeni dio mog nogometnog života. Odmah sam isključio one politički nekorektne (po kilaži, godinama, broju uvreda upućenih autoru ovog teksta…), zatim one koji se ne mogu sa sigurnošću utvrditi (broj sijedih vlasi na tim mudrim glavama, a koje su moja zasluga, količina izgubljenih živaca zbog mojeg driblanja na „liberu“…) pa i one emotivne (sezone koje smo proveli zajedno, koji mi je bio najdraži i sl.).
„Abeceda...“, reče mi u prolazu kći Korana, inače velika štovateljica tatinog opusa („Kolumne ti ništa ne valjaju!“, govori mi tri puta dnevno). Malo mi je klišej i suhoparno, ali nekad su najjednostavnija rješenja i najjednostavnija… Pa krenimo…
Kad u jednadžbu ubacite dugogodišnje udaranje lopte glavom, broj šavova na istoj (oko četrdeset, plus-minus) i godinu proizvodnje (1975.), ne treba vas čuditi što autor ovog teksta ima katastrofalno pamćenje. Sve češće zaboravljam događaje, lica, imena, d(r)ugove…
Što sam ono htio napisati? E, da…!
Jednu stvar ću ipak pamtiti zauvijek…Uvjeren sam da svatko, ali baš svatko tko se bavio nekim sportom, čak i Luka Modrić, pamti trenera kod kojeg je debitirao u seniorima. U mom slučaju, taj vizionar je Dragutin „Drago“ Buzov, trener Lokomotive davne 1993. godine. Gospodin Buzov je veliki nogometni znalac, veoma inteligentan i rječit, posjeduje sjajnu sposobnost maskiranja kritike u kompliment („Odlično, mali, sve si lopte pokupio u skoku, čak i one koje si mogao mirno primiti, ti si ih nabio… Bravo!“), tako da nakon njegovih rečenica još satima razmišljaš treba li ti biti drago ili se moraš zabrinuti.
Čovjek kod kojeg sam naučio da ne trčim na petama nego na prstima (to sam usvojio na lakši način) i da je nemoguće tijekom ljetnih priprema igrati za juniore u 11.00, a za seniore u 14.00 (na teži način). Pamtim i detalj kad sam političkim dekretom predsjednika Tomislava „Mime“ Belje određen za kapetana Lokomotive. Hodao sam po svlačionici sa iritantnom kombinacijom ponosa i arogancije, a gospodin Drago me je pozvao na stranu, mangupski, da nitko ne čuje, pokazao mi na kapetansku traku na mojoj desnoj ruci i rekao: „Mali, traka ide na lijevu…“.
Uvijek se obradujem kad vidim trenera Buzova, nadam se da je radost obostrana. Trener kod kojeg sam zaigrao seniorski nogomet na gostovanju kod „Papuka“ u Orahovici…Nikad neću saznati je l’ to bilo zbog mojih nogometnih kvaliteta ili činjenice da nas je u Orahovicu putovalo 11.
Osebujni gospodin koji slijedi me trenirao u Lokomotivi i Virovitici, a definitivno je najveći mangup od svih trenera koje sam upoznao. Davor Čop, IGRAČINA Dinama (V) i Cibalije, bar(a)ba kojem nisi mogao prodati niti jednu klošarsku foru jer ih je sve prošao, a neke i izumio. S kilometar udaljenosti provali tko je prije tekme „noćario“, njemu se nismo mogli sakriti ni u „Livnjanci“, ni u „Starom mostu“.
Radimo na treningu završnicu, ništa nam ne ide od noge, Davor zaustavlja trening, namjesti tri lopte, dva puta pogodi rašlje i jednom prečku! Demonstrira udarac glavom i zakuca sve tri! Gledaš ga i zapitaš se: „Šta ja radim tu?“…
Obožavao sam ga i kao i igrača i kao trenera! Puno stvari pamtim o Davoru, a jednu posebno; u nedjelju sam zabio dva gola Valpovci (pobjednički glavom na Satin centaršut u 90. minuti!), a u ponedjeljak je izašao intervju smenom u Sportskim novostima. Dakle, cijeli svijet je moj, dijelim novine po parku, pozdravljaju stari i mladi, od tapšanja po ramenu sam se tih dana sabio 6 centimetara.
Vidio je trener da je meni glava u oblacima, pozvao me na razgovor prije tekme u nedjelju i objasnio sve zamke u koje može upasti igrač koji poleti visoko… I da se malo prizemljim… Da se pravi igrač dokazuje na svakom treningu… Da je mjerilo kontinuitet, a ne stara slava…Da je on to sve prošao… Spominjao mi je epizode iz njegove talijanske avanture u Empoliju, ja sam ga gledao i slušao otvorenih usta! Uzalud… Pogađate već, tu sam tekmu odigrao kriminalno, a i nekoliko idućih!
Trebalo je neko vrijeme da mi njegove riječi sjednu, ali to do dana današnjeg smatram jednim od najboljih i najkorisnijih razgovora „trener-igrač“ koje sam imao u životu! Bio sam uvjeren da će Davor napraviti odličnu trenersku karijeru, ali negdje je očito zapelo.
A znam i gdje; kad mu u svlačionicu uđe predsjednik kluba s papirićem na kojem su igrači koji moraju igrati, podere i papirić i predsjednika!
Ima kičmu, a to je velika mana u hrvatskom nogometu… Kasnije je preuzeo Cibaliju, trenirao još podosta klubova po Dalmaciji, a danas radi kao privatni trener… Ako će možda pročitati ove moje žvrljotine, njegovi komandosi iz Lokomotive ga pozdravljaju uz pismu Petra Graše (slobodno zapjevajte, a ako ste na poslu, onda „u sebi“): „Šporke riči svaki dan, Davora Čopa ja slušan, a ne triba mi to, ne triba mi to, ne triba mi tooo…!!!“
Marko Čužić, trener koji me je vukao za sobom kao mačka svoga mačića (u „mačiće“ bi mogao ubrojati i Nikicu Bartulovića, Damira Satmarija i Danijela Kuzmanovića), u čak četiri kluba smo dijelili svlačionicu, prvi puta davne 2001/2002. godine u Dilju.
Trener Čužić je bio autor jedne od najuspješnijih sezona u 70-godišnjoj povijesti „crjepara“, osvojio je 3. ligu s rekordnih 17 bodova prednosti i kroz duple kvalifikacije (protiv Mladosti Prelog i Bjelovara) uveo klub u 2. ligu! Vrhunski motivator, jedan od onih trenera koji svakome igraču ponaosob posvećuje puno pažnje i pazi na svaki detalj u pripremi tekme. Treninzi su mu se znali odužiti do RTL Direkta, a još ako se uprava kluba gleda iz prikrajka, znali smo da nema kraja… Odličan čovjek bez grama kvarnosti u sebi, dugujem mu puno jer me je trpio i kad sam bio u katastrofalnoj formi. Trenutno pauzira od nogometa i vjerujem da je pun motiva, radujem se danu kada ću ga opet vidjeti na klupi. Markane, javi se kad preuzmeš nekoga, zbog tebe ću skinuti kopačke s tavana!
O idućem treneru bih mogao knjigu napisati, ali to je već učinio Robert Lois Stevenson svojim romanom „Dr. Jekyll & Mr. Hyde“. Milan „Jane“ Janković je tip trenera kakav bih i sam volio biti, da sam se odlučio za taj poziv. Odlično balansira ozbiljnost, strogoću i stegu kad je rad u pitanju, ali uz dozu vica, fora i smijeha. Privatno je poprilično ležeran i duhovit, ali da ga vidite i čujete na utakmici ili u svlačionici, sledili bi se!!! I dan danas se po Otoku, Tordincima, Cerni, Županji, Antinu prepričavaju njegovi monolozi. Veliki autoritet, nikome ne dozvoljava da mu se petlja u sastav, narodski rečeno: trener s mudima. U Otoku me, unatoč tome što sam bio najstariji i kapetan momčadi (naš kapetan Danijel Baković je bio ozlijeđen), zamijenio u 47. minuti jer sam mu nešto s terena objašnjavao šireći ruke. Mlađi momci bi gledali u čudu i mislili: „Ako je njega zamijenio k’o balavca, šta će tek nama napraviti!?“.
Preporodit će i dugoročno posložiti svaki klub u koji dođe, ekipa će biti spremna kao Hrvatska vojska u ljeto ’95., a voljeti ga neće samo lijenčine, neradnici i oni koji misle sastavljati ekipu. Da sam predsjednik nekog kluba, danas bih doveo Janeta za trenera!
„Eeeeej, momak, pa ti si post“o cirkusant!!! Tebi se smiju i naši i njihovi!!!“, jedno mi je od dražih obraćanja na poluvremenu!
U epskoj trilogiji kojom ću okončati svoju spisateljsku karijeru, jednu od glavnih uloga ima gospodin Mile Petković pa ću sada kratko. Trener koji je me trenirao samo 45 dana i u tom kratkom vremenu osvojio znanjem, autoritetom i humorom.
Već su milijun puta opjevane njegove metode i treninzi od kojih bi upale mišića dobili i Leonida i njegovih 300 Spartanaca, ali ne vjerujte baš svemu što čujete, nije baš tako… Puno je gore!!!
Najbolje je to opisao veliki umjetnik s loptom Hrvoje Ratković Rale na pripremama s Viroviticom 2002. godine. Trener Tonko Vukušić je objašnjavao Raletu koliko su pripreme važne, da ne smije fulati treninge jer neće imati snage kad počne prvenstvo. Na to će Rale: „Šefe, prošao sam pripreme kod trenera Petkovića ’95… I još sam spreman!“…
Tonko Vukušić – Cico, istinska ljudska i trenerska veličina i posljednje ime na ovom popisu. Prvenstveno sam osjećao ogroman respekt prema njemu i dovoljno je bilo sjetiti se kakve je šjor Tonko igrače trenirao i kakve je uspjehe postigao s klubom koji volim da se zapitaš čime si zaslužio bit u takvom društvu. Za upoznavanje s opusom trenera Cice toplo preporučam sjajan tekst kolege Petkovića, ja ću spomenuti nekoliko mudrosti kojima nas je svakodnevno obasipao i koje sam, izgleda, zapamtio…
„Samo se radom izlazi iz krize!“, grmio je na treningu poslije poraza, dok smo unedogled ponavljali vježbe snage.
„Onome kome je vatra u srcu, dim je u očima“.
„Kad dolaziš na trening, sve probleme ostavi na kapiji.“
I za kraj, jedna kao stvorena za ovaj trenutak… Nakon utakmice u kojoj sam, začudo, bio odličan, ali sam u sudačkoj nadoknadi napravio glupost i skrivio gol, trener Cico me zagrlio i šapnuo :
„Šinkoooooo, ti zlatom pišeš – govnom zapečatiš!“
