PIŠE: Ante JUKIĆ
Jedan moj prijatelj baš ima prosvjetne radnike na ‘piku’. Kaže on:
„Rade dva-tri sata dnevno, plaća dobra, a radno mjesto doživotno. Cijelo ljeto slobodni, praznici za Božić, pa oni drugi zimski praznici, onda Uskrs. Stalno predaješ iste stvari, jednom kad se uhodaš, miran si do penzije. Da su bar zahvalni, ne bi čovjek ništa rekao, ali kad se još počnu žaliti i štrajkati, to je stvarno malo previše“.
Što uopće reći na ovo? Inače cijenim dotičnog prijatelja, ali ovog puta je promašio cijeli nogomet. Banalno i površno je opisao posao koji ni izbliza nije takav. Mi vidimo samo fasadu, sve ono iza nje nije nam toliko zanimljivo. A nije, ruku na srce, ni privlačno. Uostalom, da je profesor biti lako, profesor bi bio svatko. Ako netko to smatra povlasticom, slobodno, izvolite, da vas vidimo. Ukrcajte se i vi na taj vlak lagodnog života i dobrih primanja.
Da, možda ta dnevna satnica u učionici nije velika, ali što je sa satima i satima prije i poslije? Izgubljenim noćima zbog ispravljanja testova? Dodatnom i dopunskom nastavom? Maturom? Natjecanjima? I to nikad u mjestu u kojem žive, nego uvijek na moru. Bi li mi, koji sve ovako sa strane promatramo, bili spremni na takva odricanja?
Što ćemo s borbom s učenicima koji s postaju sve gori i gori sa svakom novom generacijom? Zaštićeni kao lički vuk, a tebi se važe svaka izgovorena riječ. Što ćemo, u konačnosti, sa sjednicama? I to po najvećim vrućinama. Dok mi ostali uživamo, oni se pate i znoje, a ni soka od jabuke nema kako bi se barem malo osvježili. Klimu u zbornicama neću ni spominjati, to mogu samo sanjati.
Naglasit ću još jedom, nije mi teško. Profesorski posao je puno, puno teži, nego što izgleda. To zapravo i nije posao, to je poziv, misija. Mogao bih sad povući paralelu s rudarima, ali ne želim podcjenjivati profesore. Jedino se eventualno nogometaši mogu mjeriti s njima. Kad si profesor, nemaš radno vrijeme, ti si stalno preokupiran time. Nemaš samo vlastitu djecu, nego i svakog učenika doživljavaš kao svoga. Ostali ljudi kad odrade svoju ‘šihtu’, bezbrižno idu kući, a profesor svoje obveze nosi sa sobom. Često i na taj toliko željeni i krvavo zarađeni godišnji odmor.
Svi mi vidimo samo par sati rada dnevno, slobodno ljeto, more, zimski odmor, skijanje, izlete, razne povlastice, dodatke i bonuse, sigurno radno mjesto do mirovine, a žmirimo na uloženi trud i pripremu. Ta, treba netko i pripremiti te kupače, kreme za sunčanje, prostirke, madraca, japanke i sendviče za put…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.