PIŠE: Ante JUKIĆ
Gospodina Branka Karačića uvijek sam poštivao i simpatizirao. I kao trenera, i kao čovjeka. Imale su momčadi koje je vodio uvijek taj neki prepoznatljiv stil, vidio se u njima trenerski rukopis. Ugodno je to bilo oku gledati. Isto tako, u javnim je nastupima i komunikaciji s novinarima i navijačima uvijek bio korektan, pristojan i susretljiv. Pravo osvježenje u svijetu gdje često nailazimo na aroganciju, prepotenciju, nekulturu, a izlizane fraze, floskule i doskočice frcaju na sve strane. Kad bi bilo po mome, kad bih ja bio ‘gazda’ kluba, mislim da nikad ne bih mogao dati otkaz treneru poput Branka Karačića. Pogotovo ako mu je momčad na čelu ljestvice. To je, dakle, moje mišljenje o dojučerašnjem treneru Vukovara 1991. Subjektivno, priznajem, ali mišljenje po definiciji i jest takvo.
S druge strane, o čelnim ljudima Vukovara 1991 nemam nekakvo definirano mišljenje. Na njihovim sastancima ne sudjelujem, ne znam kako i po kojim principima vode klub, ni kakve su im ambicije i planovi. Nisam toliko ‘unutra’, tako da mi ostaje samo ovo što vidim sa strane kao gledatelj. Činjenica je kako su dignuli klub iz nižih ‘seoskih’ liga i doveli ga na prag najvišeg ranga, to valjda nitko ne može osporiti. Isto tako, nisam ni čuo kako nekome nije ispunjeno ono što je dogovoreno. Znam, to bi trebalo biti pod ‘normalno’, nešto što ne bi trebalo ni spominjati, ali znamo svi da nije u svim klubovima tako. Na kraju, ostaje i ono što sad već polako prelazi u tradiciju. Ispada kako treneri Vukovara 1991 smiju sve, samo ne biti na čelu ljestvice, jer zna se što im slijedi. Možda i tu ima neke simbolike, kad se već nalaze u gradu poznatom po cipelama.
I sad, kad bih se baš vodio osobnim simpatijama, bez problema bih mogao reći kako je uprava kluba povukla smiješan, neshvatljiv i u konačnici pogrešan potez. Smijeniti trenera koji je prvi na ljestvici, i to trenera koji je po svojim referencama i životopisu televizor u boji za veliku većinu kolega u ovoj ligi? Gdje je tu logika? Što je to čovjek trebao napraviti? Može li se više od prvog mjesta? Hm, pa zapravo može…
Tu sad dolazim do jedne teze koja se uvijek provlači kad su otkazi trenerima u pitanju. Teze koja, po meni, ne drži vodu. Ne tiče se ovo samo Branka Karačića, nego općenito. Slična situacija nedavno je bila i s Sergejom Jakirovićem koji je ‘popio’ otkaz’ iako je osvojio dvostruku krunu i ostvario plasman u Ligu prvaka. Zapravo, u odnosu na Karačića i njegovu epizodu u Vukovara 1991, bivši trener Dinama imao je i bolje argumente, imao je trofeje kojima je mogao mahati, ali u suštini nema tu prevelike razlike. I Jakirovićevi naslovi i Karačićevo prvo mjesto nakon 15. kola stvar su prošlosti. Netko je u oba slučaja procijenio kako to jednostavno nije to, kako je budućnost Dinama/Vukovara 1991 s njima na klupi neizvjesna.
Vukovar jeste prvi na ljestvici (samo zahvaljujući za ‘milimetar’ boljoj gol-razlici od Opatije, treba i to reći), no to je trenutni poredak, prvenstvo nije gotovo. Ako je klubu uopće cilj biti prvi, pretpostavljam kako to žele biti nakon posljednjeg, a ne 15. kola. A to znači da se mora razmišljati i unaprijed. Ruku na srce, Vukovar ne briljira na terenu. Ispočetka ih je, doduše, rezultat mazio, no kad se kolo sreće malo okrenulo, osjetna prednost koju su u jednom trenutku imali se istopila. Osvojenih 30 bodova u 15 odigranih utakmica nije šampionski učinak, Vukovar 1991 je (i dalje) na vrhu samo zahvaljujući toj prednosti koju je stekao na početku i konkurenciji koja je, blago rečeno, nedorečena. Ono što prikazuju na terenu od samog starta sezone, a pogotovo u posljednjih pet-šest kola, nije u skladu s (barem deklarativnim) ambicijama, a kad je tako, mora i trener doći na tapetu.
Ponavljam opet, čudno je malo kad otkaz dobije trener vodeće momčadi, ali vidio je nogomet i čudnijih. Kad smo već kod Vukovara 1991, meni je osobno obrve više dignuo otkaz Miroslavu Bojku, također u Vukovaru 1991, taj je baš zazvonio. Ovaj Karačiću me i nije posebno iznenadio. A mislim kako ne bi trebao ni bilo koga, tko nije prespavao zadnjih 20 godina i tko vidi na kojim principima nogomet danas počiva.
Nije Karačić ni prvi, ni zadnji, a sigurno ne i najveći trener koji je doživio ovu, ako je tako možemo nazvati, nepravdu. Danas si ti nepravedno smijenjen, sutra ćeš uletjeti na mjesto nekoga tko je doživio tvoju sudbinu. Takav posao, nema tu mjesta naricanju i žaljenju. Znamo svi kakvi ljudi često sjede u upravama klubova, ali ne bih baš od trenera pravio žrtve.
Držati trenera na klupi dok je stanje na tablici zadovoljavajuće, a smijeniti ga kad to više ne bude slučaj, i nije neka posebna mudrost. To može svatko, pa i ja koji nemam pojma u nogometu. Ljudi koji vode klubove i kroje sportsku politiku ipak imaju (ili bi trebali) imati veće kapacitete. Procijeniti kad stvari nisu dobre iako možda to pogled na tablicu ne sugerira, ili obrnuto, vidjeti da ima potencijala dok se to još uvijek ne vidi na rezultatu. Djelovati treba odmah u začetku, a ne kad stvari izmaknu kontroli. Tad možda već bude kasno.
Nije ovo nikakva obrana uprave vukovarskog kluba i otkaza koji su uručili Branku Karačiću. Kao što sam već rekao, moje simpatije u ovom slučaju su jasne, ali to ne znači kako ne treba stvari pokušati gledati i iz druge perspektive. Je li ovo pogrešna odluka? Možda jest, možda se pokaže i katastrofalnom. I tu je, zapravo, bit. U ‘možda’. Ocijeniti ispravnost smjene trenera usred sezone može se samo s vremenskim odmakom, kad sezona završi. Naravno, svi mi volimo komentirati odmah, oštro i na prvu, to je dio ljudske prirode, ali nekad treba ipak malo prikočiti. Zašto malo ne pričekati, vidjeti kako će Vukovar 1991 izgledati pod ravnanjem novog trenera, kako će biti plasiran na kraju sezone? Onda će biti puno lakše ocijeniti ono što je Branko Karačić učinio za svog boravka na klupi i je li ovaj potez uprave kluba (bio) promašen.