Hrvatska je demografski opustošena, osobito njezin istok koji bilježi najveći trend iseljavanja. Stoga nam je osobito zadovoljstvo bilo zaputiti se u Berak, slavonsko selo s 280 stanovnika u sastavu Općine Tompojevci. Ondje nas je dočekala Ivana Ivandić koja je Innsbruck, glavni grad austrijske pokrajine Tirol, zamijenila pitomim mjestašcem udaljenim desetak kilometara od Vukovara i tako dala skroman doprinos demografskoj revitalizaciji ovoga kraja.
– Zapravo, ja i nisam povratnica, jer nikada nisam živjela u Berku. Rođena sam u Innsbrucku, cijeli život sam živjela tamo – kaže u uvodu 25-godišnja Ivana.
Otkud Berak?
– Mama Anka mi je Berčanka, otac Ivo iz Prijedora, spojili su se u Innsbrucku. Ali, često smo dolazili u Hrvatsku, osam-devet puta godišnje. Najčešće u Berak, katkad i u Gospić, ondje je očeva obitelj doselila 90-ih.
Oduvijek je, kaže, željela živjeti u Hrvatskoj u kojoj je prepoznala potencijal za ostvarenje vlastitih snova!
– Nekako nisam uspjela saživjeti s Austrijom, osobito velikim gradom kakav je Innsbruck. Više mi odgovara staloženost, bez histerije gradske vreve, pa sam intenzivno počela razmišljati o preseljenju u Hrvatsku. I to u Berak. Ovdje sam prepoznala potencijal, vidjela sam da ovdje nije zastupljena djelatnost kojom se želim baviti i… Sve ostalo je povijest.
Dotična djelatnost je priprema i dostava hrane, te organizacija domjenaka i drugih događanja. Popularno je nazivamo catering.
– Što su moji rekli? Roditelji i sestra Magdalena su ispočetka bili protiv, nije im bilo drago da selim tako daleko, no kad su na pitanje jesam li 100 posto sigurna da to želim dobili potvrdan odgovor, zasukali su rukave i pomogli mi oko realizacije ideje. Na moju, ali i na veliku radost bake Kaje Lučić i ujaka Mate Lučića koji žive ovdje u Berku.
Ivandići su u Berku kupili stambenu kuću koju su renovirali te uz nju započeli izgradnju pomoćne zgrade neophodne za posao.
– Ne, nisam tražila nikakav poticaj od države, a u sve ovo uloženo je oko 100.000 eura. Proljetos smo napokon sve zgotovili i u ožujku sam doselila u Berak. S poslom sam krenula 1. srpnja, trebalo je vremena za administraciju, papirologija je bila problem, dugo je trajalo ishođenje svih papira. Ali, nije me obeshrabrilo – dodaje Ivana koja je u Innsbrucku radila uredski posao u tvornici dijelova za automobile u kojem, napominje, ”nije bilo izazova da bi tako provela čitav radni vijek”.
I, kako je krenulo…?
– Super, prezadovoljna sam. Dostavljam hranu posvuda, do sat vremena vožnje. Catering naručuju iz okolnih sela, ali i do Bajakova, Otoka… Gdjegod treba do sat vremena vožnje.
Asortiman?
– Roštilj, umaci, pite, suhomesnate plate, burgeri… Spravljamo i gotova jela koja dostavljamo starijima u Berku i okolici po, smatram popularnih i prihvatljivih, pet i pol eura.
Šefica kuhinje je Ivana Rušnov. Inače Ilačanka udana u Berak koja je također sretna i zadovoljna na (n)ovom poslu.
– Po struci sam kuharica, sedam godina radila sam u jednom vinkovačkom hotelu. Ovdje sam stvarno prezadovoljna, idem pješice na posao, život mi je kudikamo jednostavniji. Super, super… Posla ima, to je najvažnije, gazdarica nerijetko nakon nabavke i dostave prema potrebi pomogne u kuhinji – govori nam i druga Ivana angažirana u poslovnom projektu službenog naziva Ivi Catering.
Uglavnom…
– Nisam ni sekundu požalila zbog ovoga. Štoviše, ne mogu više ni zamisliti život igdje drugdje nego u Berku.
Uz napomenu:
– Ne, nema skrivenog motiva, nažalost ni potencijalnog ženika. A bilo bi poželjno da je kuhar i da ima vozačku B kategorije – kroz smijeh nam još kaže gospođica Ivandić koja je naišla na veliku podršku lokalne zajednice.
Općinski načelnik Tompojevaca Milan Grubač naglašava:
– Pomogli smo Ivani u okviru naših ingerencija i mogućnosti. U prvom redu administrativno i institucionalno, jer Ivana nije poznavala hrvatske zakonske akte, ali i štogod je drugo bilo u našoj moći. Nadam se, dapače uvjeren sam u to, da će Ivanin potez biti okidač za još neke poduzetničke pothvate u našoj općini.
Još dvije nove ideje su se razvile u nekim drugim djelatnostima, priče su to koje motiviraju i ohrabruju. Podržat ćemo ovaj projekt i u budućnosti očekujući njegovo proširenje i neko novo zapošljavanje.
S tim u svezi, a umjesto zaključka:
– Već razmišljam o nekoj lokaciji za objekt u kojem bismo i posluživali hranu, danas-sutra i o nekoj dvorani za svatove. Planova ne manjka, a ni snova. Oni su barem besplatni. Ali se i ostvaruju, znam to dobro – zaključila je Ivana ovu ohrabrujuću priču iz Berka.