PIŠE: Ante JUKIĆ
Postoje neki kriteriji kojih se držim. U pisanju, a i u životu općenito. Znam što ste odmah pomislili, ali vjerujte, čak ih i ja imam. Događaje i vijesti (uglavnom) izbjegavam komentirati odmah na prvu, radije pustim neko vrijeme dok se stvar iskristalizira. Naravno, čovjeka nekad povuče, neke vijesti su baš ziceri i komentari se nude sami od sebe, pa i ja pokleknem, no generalno se toga klonim.
Prvi razlog je dosta prozaičan. Današnji mediji imaju tu jednu specifičnu osobinu, malo je nezgodnu reći koju. Recimo da ne govore uvijek istinu. I onda ti nešto pročitaš ili čuješ, zaletiš se odmah s komentarom, pa na kraju ispadneš smiješan kad se ispostavi da je vijest ipak bila ‘fake’. Nadalje, čak i kad vijest je točna, često je koncipirana sugestivno, tako da opet daje iskrivljenu sliku. Zato mi je nekako uvijek bolje sačekati. Ima vremena, nije priša. I za pohvale, i za pokude. Ne moram baš ja biti među prvi koji će podijeliti svoju mudrost s drugima.
Drugo načelo kojega se držim, možda i najvažnije, jest: nemoj uzdizati onoga koji je već na tronu, kao ni cipelariti onog koji već izudaran leži na podu. Ovo drugo pogotovo mi je ružno. Što god mislio o pojedincu, koji god razlog ga bacio na pod. Upravo jedan ovakav slučaj dominira medijskim prostorom posljednjih dana. Priznajem, nije lako cinično ne dobaciti kako je netko baš ozbiljno shvatio samoizolaciju ili kako je ‘poginuo’ od mača kojeg se sam laćao, ali nije baš ni previše originalno. Internet, kako se to kaže, gori od takvih komentara. A gori i od naslađivanja nad sudbinom dotičnog.
Da stvar bude još zanimljivija i apsurdnija, taj isti je prije nekoliko godina bio nacionalni heroj. Imali smo mi mnoge junake, slavili uspjehe, imena klicali, ali zbog rijetkih se izlazilo na balkone. A lupanje kuhačama po loncima i crtanje dotičnog u odijelima superjunaka neću ni spominjati, to većina može samo sanjati. To ni Janica, Oliver, Ante i Dražen nisu doživjeli. Kad se sjetim tih dana, i sad me neka nelagoda prođe. Nikad mi to pravljenje božanstava od ljudi nije išlo u glavu, o kome god se radilo. Mislim kako nitko toga nije vrijedan, Samo po sebi to je apsurdno, a dodatno postaje kad isti taj junak padne, pa ljudi odu u drugu krajnost. A dojučerašnji nacionalni junak i superjunak postane negativac kojeg svatko ima potrebu šutnuti.
Što se to dogodilo, je li se uistinu promijenio, ili je to isti onaj čovjek od prije nekoliko godina? Kako je, recimo, Davor Šuker od ‘boga’ 1998. godine, postao predmet ruganja i uvreda? Je li se i on promijenio, ili je to isti čovjek? Koji je, eto, u jednoj fazi života znao nepogrješivo i klinički precizno smjestiti loptu u mrežu, pa se na neke njegove druge karakteristike nismo ni obazirali? Možemo uzeti i primjer ratnih junaka, koji su u miru u očima onih koji su ih nekad slavili postali sve ono suprotno. To je valjda u čovjekovoj prirodi. Uvijek moramo imati junake i ‘bogove’ koje ćemo slaviti i uz koje ćemo se veseliti, kao i dežurne krivce i antijunake nad kojima ćemo se iživljavati. Ne znam, možda je to popunjavanje rupa koje imamo u vlastitom životu i način liječenja frustracija. U svakom slučaju, smiješno to izgleda. Nedostaje nam umjerenosti i razboritosti.
Nije to od jučer, oduvijek je tako bilo. Uostalom, ako je istinski Gospodin svojedobno dočekan kao kralj, pa onda razapet kao najveći zločinac, kako onda očekivati da današnja ‘gospoda’ neće doživjeti slično, da neće biti barem figurativno razapeta? Bivši ministar zdravstva na svojoj je koži osjetio koliko je kratak put od nacionalnog heroja do predmeta osuda i ruganja. Stvarno apsurdno zna biti to skakanje iz krajnosti u krajnost, pogotovo kad to rade isti ljudi. Pa nije valjda da je jedna skupina prije par godina skandirala i lupala na balkonima, a druga sad sasipa drvlje i kamenje? Ima jedan podatak kojeg nikad neću saznati, a baš bih volio. Zanima me koliko je ljudi dio obje skupine? Koliko se nekadašnjih ‘balkonaša’ danas samo presvuklo u ‘kamenjaše’? Takvi su mi osobno najodbojniji. Od njih se baš izoliram…