PIŠE: Ante JUKIĆ
Osobno sam pobornik predsjedničkog sustava. Više volim kad jedan čovjek donosi strateški važne odluke i preuzima odgovornost za njih, tad je i puno lakše ocijeniti njegov rad, te mu, u konačnosti, na izborima ‘zahvaliti’ na učinjenom ili dati još jedan mandat. Netko će reći kako to nije u duhu demokracije, kako prijeti opasnost od diktature, no što onda reći za države koje imaju taj sustav, a smatraju se perjanicama demokracije?
U predsjedničkom sustavu barem znaš na koga možeš uperiti prst, dok mi trenutno imamo poluge vlasti gdje se svi skrivaju i prebacuju odgovornost, ovisno kako im u pojedinom trenutku odgovara. A, ruku na srce, diktatura je moguća u svakom sustavu, mogli smo se to kroz povijest mnogo puta uvjeriti. No, dobro, to su samo moje želje, u Hrvatskoj imamo sustav u kojem je predsjednik u hijerarhiji iza Sabora i Vlade.
Ipak, čak i takav predsjednik nije baš bez ikakvih ovlasti, kako se to često kroz javnost provlači. Kao da netko svjesno želi relativizirati njegovu ulogu i kod ljudi stvoriti dojam kako je on samo fikus koji ni o čemu ne odlučuje. Ako ništa drugo, predsjednik je zapovjednik Oružanih snaga, a to je uvijek važno, pogotovo u ovim današnjim vremenima. Nadalje, ima bitnu ulogu kad su u pitanju rad sigurnosnih službi i diplomatskih misija. Raspisuje izbore za Sabor, povjerava mandat za sastavljanje Vlade, raspisuje referendum, daje pomilovanja. Dakle, ne govorimo baš o protokolarnoj ulozi.
Čak i kad bi bilo tako, predsjednik je institucija i svojim autoritetom itekako može utjecati na politička zbivanja u zemlji. Može predlagati, prozivati, ukazivati, usmjeravati. I jedno naizgled obično i protokolarno obraćanje naciji putem televizije može pokrenuti neke, kako se to kaže, procese. Naravno, ako to zaista želi.
Naša politika puna je floskula, mitova i spinova, pa je i predsjednička funkcija s vremenom toliko degradirana, da je postala predmetom sprdnje. Još ako se na to nadoveže ovaj cirkus koji nam svakodnevnom serviraju aktualni predsjednik i premijer, dobijemo ovo što imamo danas. A imamo to što biramo, vrlo jednostavno.
Hrvati su čudne biljke kad je politika u pitanju. Svi manje-više sve znamo o politici, sve političare smatramo istima, i to uglavnom lošima, i sve se to ne libimo iskazati na društvenim mrežama. No, kad dođu izbori, taj jedan dan u kojem zaista možeš nešto konkretno učiniti, onda padamo u nesvijest ako izlaznost bude veća od 60%. Čudno, stvarno. Čovjek bi rekao kako će taj ogorčeni, razočarani i sveznajući narod nahrliti na biračka mjesta kao u trgovine na ‘crni petak’. Da će uzbuđeno zaokruživati, kao što zaokružuje parove u kladionicama. Ali. ništa od toga. Nema smisla, nema se za koga glasati, vruće je, hladno je, pada kiša, bit će nam isto, neću iz inata… Možemo tako unedogled.
Neki ljudi nikako ne mogu shvatiti da se na izborima ne glasa za idealnog kandidata, takvi ne postoje. U Hrvatskoj su idealni samo birači, taj famozni ‘mali čovjek’. Ako nema idealnog kandidata i onoga kojeg bi punim srcem zaokružio, onda biraš najboljeg od onog što se nudi. Onoga kod kojeg se možeš barem za nešto uhvatiti.
Pa ako baš i to ne možeš, ako ne znaš koga želiš više od ostalih, onda valjda znaš koga nipošto ne želiš. I onda tako sastaviš listu i kreneš sistemom eliminacije. Ovog ne želim najviše, ovaj je odmah iza njega, i tako redom. Dok ne dođeš do onoga koji ti je najmanje loš. Kad već ne postoji nitko za koga bi naše pošteno veličanstvo moglo reći da je dobar.
U konačnosti, ako izađeš na izbore, barem možeš reći kako si aktivno sudjelovao u kreiranju naše političke zbilje. Time dobivaš pravo i komentirati i kritizirati. Oni kojima je to teško ili koji izbore smatraju cirkusom nedostojnim svoje veličine, trebali bi imati barem minimum nekakve pristojnosti, i šutjeti kad se govori o politici.
A posebno kad se dijele kritike. Što god mi mislili o njima, ovi kandidati jedini su koje imamo. I netko od njih će sigurno narednih pet godina biti predsjednik države u kojoj živimo. Dakle, ponuda je na (švedskom) stolu. Pa, birajmo…