✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Marcel Proust u svom romanu U potrazi za izgubljenim vremenom opisuje prizor koji je postao jedna od najpoznatijih scena svjetske književnosti.
Jednoga je dana, komadić kolačića madeleine umočio u šalicu toploga čaja od lipe.
Dogodilo se nešto neočekivano.
Jedan okus nije probudio samo jedno sjećanje. Vratio je čitav jedan svijet. U trenutku su oživjeli ljudi, ulice, kuće, glasovi i osjećaji iz djetinjstva, kao da prošlost nije bila izgubljena nego je cijelo vrijeme strpljivo čekala skrivena u tom jednostavnom spoju okusa i mirisa.
Od tada je kolačić madeleine postao simbol uspomena koje se bude onda kada ih najmanje očekujemo.
Većina nas doživjela je nešto slično. Pjesma koju nismo čuli godinama. Miris bakine kuhinje. Stara fotografija pronađena na dnu ladice. Ili miris mora koji nas na trenutak vrati u jedno davno ljeto.
I odjednom više nismo ovdje.
Nego tamo.
Prisjećamo se ljudi kojih više nema, mjesta na koja više ne odlazimo i sebe kakvi smo nekada bili.
Dovoljan je samo jedan miris ili jedan zvuk da nas vrati godinama unatrag.
Zato ih često doživljavamo kao nešto dragocjeno. Čuvamo fotografije, predmete i uspomene. Prisjećamo se „starih dobrih vremena“. Ponekad nam se čak čini da bez sjećanja ne bismo znali tko smo.
I u tome ima istine. Takvi trenuci nisu slučajno toliko snažni. Sjećanja nisu zbir događaja koje pamtimo. Ona su način na koji povezujemo vlastiti život u smislenu cjelinu.
Autobiografsko pamćenje igra važnu ulogu u oblikovanju identiteta. Zahvaljujući njemu povezujemo događaje iz prošlosti u priču o vlastitom životu. Sjećanja nam pomažu razumjeti odakle dolazimo, što smo prošli i kako smo postali osoba koja smo danas.
Sve dok se sjećanjima vraćamo, ona su dio našega života. No kada u njima počnemo živjeti, prošlost počinje određivati sadašnjost.
Ali, upravo zato što su sjećanja važna, katkad im dopustimo da zauzmu više prostora nego što bi trebala. Umjesto da nam pomažu razumjeti vlastiti život, počnu određivati način na koji doživljavamo sadašnjost.
U psihologiji postoji pojam ruminacije. Riječ je o stalnom vraćanju na prošle događaje, razgovore, pogreške i gubitke. Čovjek iznova analizira što je rekao, što je mogao učiniti drukčije ili zašto se nešto dogodilo baš njemu.
Takvo razmišljanje rijetko donosi odgovore, samo nas još jednom vraća na isto mjesto.
Ruminacija je povezana s depresivnim raspoloženjem. Što više živimo u prošlosti, teže nam je izaći iz onoga što više ne možemo promijeniti.
S druge strane, ni budućnost nije uvijek sigurno utočište.
Kada misli neprestano usmjeravamo prema onome što bi se moglo dogoditi, upadamo u brigu, predviđanja i katastrofične scenarije. Takav način razmišljanja često je povezan s anksioznošću.
Jedan dio života provedemo razmišljajući o onome što je bilo. Drugi dio brinući se zbog onoga što tek dolazi. A ono što se događa danas jednostavno nam promakne.
Dok mislima putujemo između jučer i sutra, promakne nam ono vrijeme u kojem stvarno možemo nekoga zagrliti, nasmijati se, popiti kavu ili izgovoriti riječi koje neće čekati neku bolju priliku.
Sjećanja su dragocjena upravo zato što ih možemo posjetiti. No kada u njima počnemo živjeti, izgubimo iz vida ono što se događa danas. Prošlost nas može podsjetiti tko smo bili, ali jedino sadašnjost može postati dio naših budućih uspomena.