PIŠE: Ante JUKIĆ
Smrt je vjerojatno najveći misterij čovjekova života. Odmah uz bok životu samom. Od davnih dana smrt okupira čovjekove misli i izaziva u njemu nelagodu. Htio bi joj umaknuti, htio bi živjeti vječno, no u ovoj bitki čovjek je osuđen na poraz. Koliko god se trudili i koliko god znanost uspijevala pronalaziti načine za produljenje života, smrt je uvijek ta koja ima posljednju riječ. Barem u ovoj zemaljskoj stvarnosti.
Pitanje koje se neizbježno javlja u svim razgovorima o smrtnosti je ono dobro poznato. Je li to zaista kraj ili samo prijelaz u novi život? Neki će reći kako je samo čovjekovo razmišljanje o životu nakon zemaljske smrti dokaz kako on zaista i postoji. Jer, kako bi čovjek imao svijest o tome, da nema duhovnu dimenziju? Ima smisla u takvom poimanju stvari. Razmišlja li purica o životu nakon Božića? Brine li se glavica kupusa gdje će još duša nakon što padne pod nož domaćici? Teško.
Dan nakon Svih svetih Katolička Crkva obilježava Dušni dan, u kojem se vjernici prisjećaju svojih preminulih, ali i razmišljaju o vlastitoj smrtnosti. Za vjernike katolike smrt nije kraj, nego novi početak. I nije to dogma koju su izglasali svećenici na nekom zasjedanju, to su riječi upravo onoga koji je tu vjeru i utemeljio. Isusa Krista, Boga samoga. Krist je za vrijeme svog prvog boravka na Zemlji svojim apostolima i sljedbenicima mnogo govorio o vječnom životu. U prispodobama, ali i direktno o Posljednjem sudu. Kad će svi uskrsnuti, neki na vječni život, a neki na vječnu osudu.
Dojam je kako mnogi vjernici nisu do kraja upoznati s naukom Katoličke Crkve po pitanju života nakon zemaljske smrti. Za njih se sve to svodi na dušu koja nakon smrti ide ‘tamo negdje gore’. Neki, pak, spominju reinkarnaciju, a nekima je sve to samo lijepa priča, bajka, jer nema drugog života osim ovog ovdje. Ljudi koji se deklariraju katolicima, a s podsmjehom odmahuju na spomen vječnog života, svakako su priča za sebe, no o tome jednom drugom prilikom.
Dakle, što nas uči Katolička Crkva o temi smrti? Nakon prestanka zemaljskog života, ljudska duša odvaja se od raspadajućeg tijela i odlazi u jednu od tri stvarnosti, a to su raj, pakao i čistilište. I tamo čeka Posljednji sud, drugi Kristov dolazak, kad će se ponovno ujediniti s uskrsnulim tijelom. Ali, ovog puta ne s raspadljivim, nego s proslavljenim tijelom koje ne podliježe zakonima ovog svijeta.
S aspekta današnjeg dana, kako mu i samo ime govori, najvažniji je ovaj dio o duši, i njezinom uzdizanju u raj, pakao i čistilište. Raj i pakao su konačna stanja iz kojih nema povratka i prelaska, za razliku od čistilišta koje je prolazna stanica. I upravo ono treba biti u fokusu vjernika kad razmišljaju o svojim pokojnicima i svom odnosu prema njima. Paljenje svijeća, polaganje cvijeća i čišćenje grobova je lijepo i razumljivo ako nam je netko bio blizak, no i u tome treba imati mjeru i paziti kako to ne bi postalo samo sebi svrha. Granica između važnog i nevažnog, duhovnog i materijalnog, vrlo lako se može prijeći. Sve te stvari koje činimo neće spasiti pokojnika, niti mu osigurati kraljevstvo nebesko.
To prije svega ovisi o njegovim djelima za ovozemaljskog života i našim molitvama za njegovu dušu, ako se ona nalazi u čistilištu. U tom slučaju naše mu molitve mogu olakšati pročišćenje duše i ubrzati njezin put prema konačnom odredištu – raju. I zato, ako zaista želimo dobro pokojniku, prvenstveno ćemo to učiniti molitvama i Svetim Misama na njegovu nakanu. To je najveći oblik ljubavi koji prema njemu možemo iskazati.
Konačno, sve to vrijedi i za nas koji smo još uvijek ovdje. I nama duhovno uvijek treba biti ispred materijalnog. Pokojnici su svoju zemaljsku dionicu odradili. Što su učinili, učinili su. Mi još uvijek imamo priliku svojim djelima odabrati gdje ćemo živjeti jednom kad se odjavimo s ove adrese. Često se u svakodnevnim razgovorima, najčešće u šaljivom tonu, zna čuti fraza ‘Čovječe, gdje će ti duša?’, no to je itekako ozbiljna tema i vrlo važno pitanje. Štoviše, za čovjeka ne bi smjelo biti važnijeg…