PIŠE: Ante JUKIĆ
Ljudi vole graditi spomenike i praviti heroje, ali još više vole gaziti i cipelariti. Pogotovo kad se dogodi nešto loše. Odmah se mora pronaći Pedro na kojeg će se svaliti sva krivnja. Vidjeli smo to, nažalost, nedavno nakon one nesretne tragedije u Zagrebu, a sličan obrazac vrijedi i kod ovog požara koji trenutno guta sve pred sobom u Los Angelesu.
Možemo mi imati mišljenje o političarima, sustavu i državi općenito, ali u ovakvim situacijama stvarno treba stati na loptu. Evo, bit ću i ja iskren, gradonačelnik Zagreba nije moj ni svjetonazorski, ni politički, ni bilo koji drugi izbor, no prozivati njega i smatrati ga odgovornim zato što je neki mentalno očito nesređeni mladić ušetao u školu i počinio to što je počinio je suludo. I neljudski. Pogotovo u trenucima dok je stvar bila svježa i dok nismo ni znali što se sve zapravo dogodilo. Kroz slično sad prolazi i njegova prijateljica po dužnosti iz Los Angelesa. Kao da je ona osobno zapalila požar.
Isplivao je podatak kako je dotična nedavno srezala izdatke za tamošnju vatrogasnu zajednicu. Naravno, iz ove perspektive to ne izgleda kao najmudriji potez, ali znamo onu o generalu i bitci. Kakva je, uostalom, garancija, da se ovo ne bi dogodilo i da ništa nije dirala, ili da je možda čak i pojačala sredstva. Nikakva. Loše stvari se događaju. Kao što nikakve garancije ne bi bilo i da su naše škole (bile) bolje zaštićene.
Zamislimo sad da je gradonačelnica Los Angelesa prije par mjeseci udvostručila sredstva vatrogascima. Kako bi se to tada tumačilo? Kao genijalan potez, ili bi dežurni kritičari opet našli razloga za pljuvanje? Znate ono, bespotrebno rasipanje novca dok ‘xy’ ne dobivaju ništa, koliko se vrtića moglo izgraditi za te novce i sve one fraze koje uglavnom slušamo.
Da je znala ona kakav se požar sprema, sigurno ne bi uzimala vatrogascima, kao što bi i naše škole bilje bolje zaštićene, da se onakav događaj mogao predvidjeti. Takve stvari loše i tragične su same po sebi, i stvarno ih ne treba činiti još težim optužbama i ‘razapinjanjem’ svih mogućih krivaca.
Ono što je posebno zanimljivo, a rekao bih i žalosno, je činjenica što i ovakve stvari ne mogu proći bez ideološke obojenosti. I što je nekima ovo samo prilika za ispoljavanje svojih frustracija i stavova koji su odavno usađeni i nemaju nikakve veze ni s ubojstvom, ni požarom. Ne volim Plenkovića, Tomaševića ili državu općenito, pa ću ovo elegantno iskoristiti kako bi ih popljuvao. Ili ću ih braniti, a u prvi plan gurnuti nešto drugo. Ovisno o potrebi. Problem nastaje kad sami sebi počnemo skakati u usta, kad imamo dvostruka mjerila i kad danas kukamo zbog stvari koje smo jučer podržavali.
Ovaj događaj iz Los Angelesa najbolji je primjer za to. Znamo svi kakve se vrijednosti uglavnom propagiraju u tom dijelu Amerike. Nedavno je, tako, spomenuta gradonačelnica provela reorganizaciju vatrogasnog sustava, po standardnom inkluzivno rodno neutralnom principu. Znamo već kako to ide, mora biti jednako muških i ženskih, bijelih i crnih, ovih i onih. To je ključno, a ne sposobnosti za obavljanje posla. U ovom slučaju vrlo opasnog. Taj njezin potez tad je dočekan pljeskom i odobravanjem, a sad se po istoj toj ženi pljuje i gotovo ju se želi objesiti. Što je posebno apsurdno, to često čine upravo oni koji su pljeskali i proglašavali je heroinom.
E sad, kao što sam već rekao, ovakve stvari teško se mogu predvidjeti i uvijek će se događati. Ali, ako se već moraju raditi analize i tražiti pogreške, koja je veća? Što je dotična oduzela vatrogascima pokoji milijun, ili što je ubacila ideologiju u područje gdje to nipošto nije smjela? Što se, slikovito rečeno, igrala vatrom? Nekako ne vidim kako tamošnje zvijezde upiru prstom u ideološke akrobacije koje, kako vidimo, znaju biti i opipljivo opasne…