PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
– NE, NE I NE!!! – odzvanjalo je vinkovačkim kvartom Kanovci toliko da se, vjerujem, čulo i na Slaviji.
Iako, nazivati Kanovce „kvartom“ te osamdeset druge bilo bi malo pretjerano jer su ga činile samo dvije polunaseljene ulice, Kanovačka i Vanje Radauša, naslonjene na Kozaračku (današnju Ulicu Ivan Karlića Karle) koja se, opet, naslanjala na Bosut.
– Ali, mama, ova utakmica će se pamtiti stoljećima, a ako pobijedimo, i desetljećima! – cvilio je Zvona, onako kako samo mangupski sinovi znaju cviliti kad nešto trebaju.
– REKLA SAM NE!!! Ako ti meni u sedmom razredu budeš išao na popravak, isto ćeš pamtiti stoljećima, a ako padneš razred i desetljećima! – neumoljivo odbrusi Zvonina majka, uz napomenu: – Gore u sobu i ‘vataj se knjige!
Otac, već spremljen za tekmu koja je, uzgred budi rečeno, počinjala tek za pet sati, shvativši ozbiljnost situacije, ostao je, kao Švicarska, po strani.
Da se njega pita, mali bi išao, ali pitalo ga se nije.
Bijeg u pobjedu
Čitavu je godinu Zvona (čitajte onako pravo po šokački, kao Mata, Đuka ili Stipa) vukao jedinicu iz matoša i sutra treba odgovarati oba polugodišta, postojala je ogromna šansa da produži ugovor sa sedmim razredom na još jednu sezonu.
Majka, prosvjetna radnica, to sebi nije mogla dozvoliti, ta kako bi poslije te blamaže uopće više ušla u zbornicu.
Uplakan se popeo u sobu i zabio glavu u jastuk, ne mogavši vjerovat da će propustiti ovakvo nešto! Pa on sa svog balkona vidi stadion, zna sve igrače imenom, prezimenom i nadimkom, nije propustio niti jednu domaću utakmicu, a prošli vikend je sa starim potegao u Bosansku Gradišku i gledao možda najvažniju pobjedu u povijesti kluba.
On živi za Dinamo!
– ZVONAAAA!!! AJDE!!! – vrištali su njegovi hahari pod balkonom.
Od stida se nije htio javiti, samo je čuo majku kako im govori da „Zvonimir danas ne ide na utakmicu“.
Vrtio se po sobi kao šaner po Bosi, nervozu mu je pojačavala stadionska buka koja se uvlačila kroz otvoren prozor, znao je da ima još samo sat vremena fore do početka meča.
– Jebeš to! – reče glasnije nego što je planirao i zgrabi crveno-bijeli šal, znate, onaj teški, vuneni, debeli kakav su nekada bake štrikale, u kojem ti bude vruće i kad stoji u ormaru, a kamoli oko vrata.
Navuče Halilovu devetku koju mu je osobno Sulejman Veličanstveni darovao, vidjevši ga kako se vraća iz škole preko stadiona… Dobro, nije ga dobio baš od Halilovića, lapio ga je sa štrika na stadionu, ali ovako su mu i dres i priča dobivali na težini.
I da, uzme sretni privjesak, bez njega nije išao nikamo.
Izađe na balkon.
„No guts – no glory“, vrtio je u glavi riječi stratega Vukušića koje je čuo nedavno gledajući trening prvog tima, ne znajući točno šta znače, ali mu se učiniše prigodnim za ovu situaciju.
Skoči s balkona lakoćom, kao da su svi oni skokovi u „Kući na prodaju“ bili samo trening za ovaj dan.
Do stadiona Mladosti stigao je u trenu, istrčavši novi jugoslavenski kadetski rekord na 400 metara s preponama.
Prođe pored jednog redara, a on samo svoju cigaru pali, kaže „prođi sad i ne boj se ništa, danas te ni’ko neće dirati, mali…“ (fala, Nele).
Smjestio se na krcati zapad i u trenu zaboravio i mamu i tatu i kaznu i razlomke i decimale i Vargića, prepustivši se čarobnom nogometu i utakmici koja je bila točno onakva kakve najveće utakmice u povijesti nekog kluba bivaju: NAJVEĆA!
Il’ si bos, il’ si hadžija!
Tri sata kasnije lagano je kaskao prema kući, svjestan da ne postoji varijanta „uvući ću se u sobu da mama ne primijeti“, ali, iskreno, nije ga bilo briga, želio je da ovaj osjećaj traje zauvijek. Kasnije u životu je znao osjetiti nešto slično kada bi nag legao sa osobama suprotnog spola, ali ni blizu kao toga dana.
Uđe na glavna vrata, onako mangupski, oko vrata Kesićeva „devetka“ užicana još na terenu, a na licu „venomski“ osmijeh i svih četrdeset zubi na izvol’te.
Stari se već vratio i, pokušavajući sakriti identičnu sreću i isti osmijeh koji se tog popodneva očito tetovirao svim domaćim navijačima koji su bili na stadionu, upitao, reda radi, da započne postupak egzekucije:
– Gdje si bio?
Iz Zvone progovori kombinacija serotonina i dopamina.
– Na stadionu… Učio sam matematiku.
Majku malo iznenadi ovaj poluduhoviti odgovor, no brzo se snašla…
– Ma nemoj? I jesi li šta naučio?
– Naravski… – sad više nije bilo povratka, izabrao je ostati mangup do kraja – …naučio sam da je Zijin jedan i jedan Tunjin, plus Halilova tri jednako pet!
Dobio je takve batine da bi u današnje vrijeme stari završio u zatvoru zbog obiteljskog nasilja, stara u ludnici, a on u Domu za nezabrinutu djecu.
Popeo se u sobu i sjeo za pisaći stol, što se pokazalo kao iznimno loša ideja jer mu se bulja užarila od kaiša pa ipak legne na krevet…
Učio je cijelu noć!
I dalje su ga šibali hormoni, jutro je dočekao iznenađujuće svjež s blagim kaosom u glavi i, kao svaki pravi kampanjac, snažnim osjećajem da ništa nije naučio.
Borba za ostanak
Iako je ovu utakmicu igrao na domaćem terenu jer cijeli je razred navijao za njega, Zvona je bio svjestan da nasuprot sebe ima iznimno opasnog protivnika.
Nastavnik Vargić je, iako neobično nezainteresiran za bilo koju vrstu sporta, bio spoj najboljih nogometaša tog doba;
nezgodan kao Cerin, krasila ga je ozbiljnost Zlatka Vujovića, nepredvidivost jednog Tucea i pogrbljen hod Miloša Šestića.
I da, tukao je kao Hadžialagić.
Nadigravanje dvaju podjednakih protivnika potrajalo je simbolično – nogometnih 45 minuta, odnosno cijeli školski sat.
Inače, čim zvoni, klince lete iz učionice kao da je požar, ovaj put su svi ostali na svojim mjestima.
Čekala se riječ Vargusa…
– Zvonimire… – sporo je govorio nastavnik, naglašavajući svaku riječ, znajući da se tako igra sa živcima svih nazočnih…
– …ti si danas prošao kao Čelik jučer.
– K-k-kako to mis-mislite – zamuca Zvona.
– Pa, dobio si peticu! – nasmija se učitelj, izazvavši erupciju oduševljenja u razredu.
Inače se jedinice, ako imate sreće i znanja, isprave na dvojku tako da dobiješ dvojku, ovaj slučaj ispravljanja komada peticom se i dan danas prepričava u sumnjivim akademskim krugovima.
Slušaj mater
Šetajući danas pokraj stadiona i pobožno hodočasteći na tekme sa sinovima i unukama, ne prođe dan da se Zvona ne sjeti te sparne lipanjske nedjelje.
Kasnije u životu je imao milijun dvojbi, odluka za donijeti i naredbi za prekršiti, nekada bi postupio dobro, nekad ne, međutim, jedan potez ne preispituje nikada:
bijeg na utakmicu mu i dan danas kotira među Top 5 najboljih odluka svih vremena, negdje između „kupit ću ovih sto Bitcoina pa nek’ stoje“ i „nikada se neću ženit“.
Teško bi si oprostio da je ovo prošlo bez njega.
Zato, klinci, dobro zapamtite riječi čika Ivana, čovjeka koji ne bi nikome trebao davati savjete:
Vaši roditelji vam žele najbolje u životu i uz vas će biti kad nitko drugi ne bude, zato ih slušajte.
Ali, ne morate baš svaki put.
