PIŠE: Damir BEGOVIĆ
Nedavno, kada je Luka Modrić onako veličanstveno, dostojanstveno i nadasve emotivno, u suzama i s knedlom u grlu, pred 80 tisuća gledatelja posljednji put odšetao s Bernabeua, po profilima društvenih mreža nogometnih fanova u Hrvatskoj počelo se povlačiti pitanje Realove okrutnosti prema svojoj legendi.
Zašto tako prema Luki, zar je to zaslužio nakon svega što je dao Real Madridu, nije li on i danas jedan od najboljih Realovih igrača…? Ovo posljednje stoji: Modrić je prema prosječnoj ocjeni na SofaScoreu, 7.38, u protekloj sezoni bio peti najbolje ocijenjeni igrač Real Madrida, ispred Viniciusa Juniora, Arde Gülera, Camavinge, Tchouamenija, Courtoisa…
I upravo u tom podatku krije se sva Realova ili Perezova „okrutnost” i „bešćutnost” prema Modriću; oni mu nisu produžili ugovor poštujući Modrića kao instituciju, omogućivši mu ovacije i epski oproštaj u trenucima kada je još uvijek na vrhu ili blizu vrhu, kada je moćan, a ne nemoćan, kad još blista, a ne blijedi, kada još pršti od energije, a ne gasi se… Real Madrid s Modrićem postupio je upravo onako kako dolikuje najvećem svjetskom klubu, onome koji drži do svojih ikona, istodobno vodeći računa u svojim strateškim interesima. A oni – suzdržimo se načas sentimentalnosti – ne uključuju predvodnika na terenu, pa ni privlačan marketinški proizvod (pokraj kipteće mladosti Camavinge, Tchouamenija, Gülera, Endricka) u petom desetljeću života. Podsjetimo, Luka Modrić će 9. rujna navršiti četrdesetu.
Dakle, Luka Modrić u holivudskom se stilu oprostio od Real Madrida i otvara novo poglavlje svoje klupske karijere. Ide u Milan. Međutim, kako stvari stoje, Modrić svoju budućnost u reprezentaciji za sada ne propitkuje, niti to čini itko iz HNS-a, još manje navijači i promatrači. Za sve njih Luka je – nedodirljiv. A treba li baš tako i dalje biti? I zašto se još nitko nije otvoreno usudio – ne samo retorički – zapitati; kada je pravi trenutak da Luka Modrić ode u reprezentativnu mirovinu? I zašto on sam, kao odgovoran kapetan i netko kome je reprezentacija na srcu, ne povuče taj potez?
Evo, namjerno se ne vraćajući u zimu 2022., te ljeta 2023. i 2024. – kada se Lukin odlazak također pojavio kao logična odluka – ljeto/jesen 2025. čini se kao idealan tajming za taj događaj. Zašto? Najprije, zato što je Luka zaklopio Realovu knjigu i zato što će sve nakon Reala za njega biti stepenica niže na nekoliko razina; niti će mu motiv više biti isti, niti će okruženje u svlačionici osmoplasirane momčadi u Italiji biti tako stimulativno, niti će takva biti liga u kojoj će igrati, pa onda niti njegova forma nikada više neće biti kao dok je bio u Realu. Jer, Real je u nogometnom smislu – vrh svijeta. A Luka se pritom ne pomlađuje.
Idemo dalje; što je to hrvatska reprezentacija ostvarila s Modrićem nakon srebra u Ligi nacija 2023. godine? Na Euru 2024. ispala je u prvom krugu sa samo dva osvojena boda, u jesen 2024. jedva je prošla skupinu Lige nacija s Portugalcima, Škotima i Poljacima, a u četvrtfinalu je bila inferiorna Francuzima, iako taj odnos snaga na terenu vatrenima uljepšava činjenica kako su u Parizu kleknuli tek nakon penala. Međutim, ostaje nam konstatirati podbačaj; Hrvatska predvođena Modrićem nije ušla na Final Four Lige nacija i neće braniti srebro iz 2023. godine.
I što sad? Hrvatskoj slijede kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2026., u skupini s Gibraltarom, Češkom, Crnom Gorom i Farskim Otocima; prvi na SP ide izravno, drugi može kroz play off. Čini se – nikad lakše. I bez Luke Modrića. Koji će u lipnju 2026. godine kada počne SP biti samo tri mjeseca mlađi od 41. Je li to doista strateški interes hrvatskog nogometa?
Možda bismo tako i rezonirali – poštujući Modrićevu klasu, voljni moment, svu njegovu legendarnost i zasluge – kada Hrvatska u veznom redu ne bi posjedovala Luku Sučića (22), Petra Sučića (21), Martina Baturinu (22), Lovru Majera (27), naravno i nešto starije Matea Kovačića (31), Marija Pašalića (30). Zar to nisu klasni igrači, kapitalci i majstori koji su u stanju Hrvatsku odvesti na Svjetsko prvenstvo?
Pa ako i nekim čudom i ne uspiju, Bože moj – negdje se mora i to dogoditi. Ali, Hrvatska u jednom trenutku, prije ili kasnije, mora otvoriti postmodrićevsku eru i na nju se početi navikavati. I Luka Modrić trebao bi biti toga svjestan. Je li interes da Modrić ima 200 nastupa za Hrvatsku i dalje ruši rekorde ili je interes graditi novu, mladu, poletnu Hrvatsku koja će se svijetu predstaviti u SAD-u/Meksiku/Kanadi?
Zašto Luka Modrić još nije odlučio otići, možemo samo nagađati. Na prvu, očito mu je u reprezentaciji lijepo, ozračje je sjajno, suigrači ga obožavaju, izbornik i predsjednik Saveza drže kao kap vode na dlanu – kako takva legenda i zavrjeđuje. Na drugu, nitko nije imun na vlastiti ego, pa tako ni Luka – koji gdje god se pojavi uživa u statusu megazvijezde. Njemu pašu, griju ga, hrane ga pažnja, skandiranja publike, ovacije, transparenti s njegovim likom, medijski publicitet… A Luka je, hvala Bogu, još uvijek i te kako klikabilan.
I na treću; što je Luka Modrić bez reprezentacije, a jednoga dana i bez kluba? Dobro je dok si u žiži, dok te slave i hvale, pa čak i kude – znači da si nogometaški još živ. A što kada sve to prestane, kada se Luka jednog dana probudi i odjednom shvati da ne mora na trening, u karantenu, na put, na pripreme, na utakmicu…? Kada shvati da se o njemu više ne piše, da njegovo ime više nije na novinskim naslovnicama, na analitičkim nogometnim web-platformama… Ta spoznaja neizbježno izaziva šok, osobito kod igrača kao što je Modrić, čija karijera traje dvadeset „i kusur” godina, na najvišoj svjetskoj razini gotovo desetljeće i pol.
U zaključku; namjera ove priče nije vječnome kapetanu poslati onu parafraziranu poruku Hajdukovog puka „Luka, vrijeme je!” (za oproštaj), nego naprosto, uza sav respekt, poštovanje i divljenje svemu što je dao nogometu i Hrvatskoj, iskopati onu (uzaludnu) Dinamovu kovanicu: „Luka, imalo bi smisla!” (kada bi se ove godine povukao).
Da, Luka bi zbog toga teško patio. Reprezentacija – uvjereni smo – ne bi.