PIŠE: Mladen KEVO
Ovaj francuski Grad pamti puno datuma iz vlastite duge, burne i slavne prošlosti. Doživio je on mnoge ravnopravne i neravnopravne, slavne i manje slavne bitke. U svojoj dvije tisuća godina dugoj pisanoj povijesti ‒ ipak, nikad prije nije vidio takav boj, kakav se „Za narod svoj“ ‒ na njegovim ulicama i na trgovima, a zatim i u Velikoj areni grada Lyona vodio tih dana srpnja Anno Domini 1998. u najpopularnijim bitkama suvremenog svijeta, srazovima najboljih nogometnih reprezentacija Svijeta.
Ovo je kratka priča o četvero takvih navijača. Dvojice koji su to već otprije bili i Dvije koje će to, u toj čuvenoj bitki u Lyonu, upravo postati. Moj veliki riječki prijatelj Rođo na mobitel upitao je bivšeg nogometaša Rijeke Mladena Mladenovića: „Zdravo, stari, sigurno si se negdje zavukao u nekoj uvali na Krku i uživaš uz pecanje i bevandu, neću te onda puno zadržavati, nego čuj, daj mi reci znaš li možda nekog preko kog bi se moglo nabaviti četiri ulaznice, znaš već za što?“.
Ovaj mu je mirno odgovorio: „Znam nekog preko kog bi se to moglo nabaviti. Moglo bi se preko mene. Ja sam ih za sebe bio rezervirao, pa sam odustao: i od njih i od putovanja i odlaska. Tamo će biti ludnica, kakva nikad nije bila. Dat ću ti broj. Javi se ekonomu naše Reprezentacije u njihovoj bazi, u dvorcu u Wittelu, mobitelom ću najaviti vaš dolazak, a ti od njega preuzmi karte ‒ koje su namijenjene meni. Radije ću ja to na miru ovdje odgledati, u nekom kafiću oko našeg Korza, uz hladnu pivicu.“.
To je bio četvrtak oko podneva. Dvadeset i pet sati poslije, u petak nešto prije trinaest sati, nas četvero: na izlazu iz Rijeke, svratili smo u jednu pekarnicu uzeti nekoliko pereca i slanaca za put. Tajnici na poslu rekao sam: `Danas idem nešto ranije`. Na njezine malo podignute obrve one tajničke znatiželje, jer kakve bi one bile tajnice ukoliko u svakom trenutku ne bi znale gdje se njihov šef nalazi, s osmijehom dobroćudne zagonetnosti na licu rekao sam joj: „Idemo malo do Trsta, a možda produžimo i malo dalje…“.
Nekih osam i pol sati poslije, negdje iza dvadeset i jedan sat, bili smo na večeri u Saint-Etienneu. Domaćin nam je bio Fransoa; živio je s mladom bivšom Riječankom koja nam je bila `časnica za smještaj`. Lyon je bio pun „ljudi u kockastom“. U jednom kafiću čuli smo mladića kako traži „pivo, u kockastoj boci…“. Šest sati prije početka velikog boja, dok su okolo – za taj komadić papira koji je značio mogućnost večerašnjeg odlaska u sportski raj – drugi nudili čitavo bogatstvo, imali smo ulaznice u džepu.
Te večeri hrvatska se reprezentacija, pobjedom nad Njemačkom, plasirala u Polufinale SP u nogometu. Ostalo je Povijest! Jedan me francuski specijalac na kraju utakmice uljudno zamolio za kockastu kapu za uspomenu. S jednim sam starim Francuzom na ulici razmijenio nacionalne šalove. Uz prijevod taj mi je stari gospodin ozareno rekao: „Znamo da ste večeras vi Hrvati sretni što ste pobijedili Nijemce. Još kad biste samo mogli znati – koliko smo mi Francuzi večeras sretni – što ste vi pobijedili Nijemce?!”.
Tim povodom, „Kaiser Franz“ izjavit će: „Nikad prije utakmice nisam mislio da je moguć takav rezultat.“. Već iduće jutro i njemački kancelar samo će konstatirati: „Milijuni Nijemaca danas su tužni!“. Ali je svejedno njihov ministar vanjskih poslova svom hrvatskom kolegi poslao telegram sljedećeg sadržaja: `Čestitam. Hrvatska momčad izvrsno je igrala i zasluženo pobijedila!`. U disku u Saint-Etienneu, u kojemu je radio kao DJ, Fransoa nas je najavio preko razglasa. Zaradili smo i mali pljesak. Imali smo svoj separe.
Dva su nas mlada Alžirca posluživala te noći. Jedan je donosio vrčeve kole i posude leda, drugi je brinuo da nam ne ponestane osnovnog sastojka za taj koktel jedne mitske pobjede ‒ whiskyja! Potrajalo je, kako se to običava reći – do kasno u noć. Jer se iza toga retoričkog pokrova „do kasno u noć“ puno toga elegantno dade zakloniti. Probudili smo se već u dva popodne. Svi! Ali prvo samo neki. Još mamurni idućih dva sata slagali smo dojmove te kavama i limunadama postupno k sebi dolazili.
Pozdravili smo se s ljubaznim domaćinima. Disku u Saint-Etienneu poručili: „Doviđenja i javi nam, Fransoa, kad jednom, tko zna za koliko vremena, u njemu gosti večeri opet budu ‘neki Hrvati’.“. Gradu svile rekli smo: „Hvala za Veliku pobjedu i jedan od najljepših dana u našim životima.“. Alpskim planinskim prijevojima požalili smo se riječima: „Mi smo vam danas umorni i iscrpljeni kao oni Hanibalovi ratnici na slonovima, što su nekad davno ovim prolazima uspjeli proći i spustiti se do zidina Rima.“.
Za cariniti, slovenskom cariniku „prijavili smo tri boda iz Francuske“! Odmah shvativši da on u tome ništa smiješno ni duhovito ne vidi, nego mu već i letimičan pogled na crveno-bijeli šal iza zadnjeg sjedišta proizvodi jasno vidljiv grč na njegovom licu, brzo smo se povukli riječima: „Ma ne, nemamo ništa za prijaviti, osim uobičajenih sitnica…“. Na polici s knjigama ostao mi je od prozirnog stakla izliveni francuski Galski pijetao, maskota SP France 98.
Ostao mi je mali foto album s tridesetak slika s kockastih ulica Grada svile, s kockastog stadiona, iz kockastog diska, iz cijele te kockaste crveno bijele galaksije veselja navijača, jer su te večeri njihovi sportski bogovi njima donijeli nešto o čemu će pričati i njihovi unuci i praunuci. Među njima bile su i snimke nas četvero s Jurićem i Asanovićem ‒ ispred baze Reprezentacije, dvorca u Wittelu. U finom luksuznom kartonskom pakiranju, pohranjen ostao je i pjenušac „Champagne France 98“.
Ostalo je Sjećanje: kad smo se prvo išli tetovirati, u ratničke boje svog sportskog „Plemena Croatana“. Kad smo plakali, galamili, skakali u nevjerici, vrištali od sreće u sveopćem sportskom transu nakon što je pred sam kraj prvog poluvremena, Robert Jarni, napravio ono s nogometnom bubamarom, u trenutku kad ju više nije imao komu dodati… Kad se iz grla dvadeset tisuća Nijemaca uopće nije čulo: Deutschland, Deustchland über alles…, od onih sedam tisuća drugih: U boj, u boj, za narod svoj…
Dok su se masovno grlili i ljubili ljudi koji se nikad prije nisu vidjeli i koji se nikad više poslije vjerojatno neće susresti, Japanski fotoreporteri, s Juga i sa Zapada i s Istoka, sasvim iznenada potrčali su svi prema tom uzavrelom hrvatskom Sjeveru, kao da se tamo upravo desio neki ozbiljan incident. Odložili su svoje teleobjektive i izgledali kao da su u štrajku! Umjesto da rade svoj reporterski posao, oni su otvorenih usta i razgoračenih očiju gledali što se to te večeri, na toj sjevernoj tribini zbiva?
Kakvo je to, dotad neviđeno, sportsko grotlo tamo proključalo? Dajte mi stotinu tisuća takvih i pokorit ću Europu za mjesec dana, navodno je jednom rekao Napoleon… Kakva to vulkanska energija kulja iz tih mladih ljudi, obučenih i istetoviranih u te neobične crveno-bijele kockice, u toj noći, kad je jedan mali narod možda prvi put u čitavoj svojoj povijesti ‒ bio velik u očima cijelog svijeta. To „Proud to be Hrvat“, nezaboravno je bilo doživjeti i osjetiti, te nezaboravne sportske, lionske, francuske, hrvatske večeri…
Samo šest godina ranije međunarodna diplomacija, nakon herojske epopeje obrane Vukovara, nevoljko nas je priznala, kao jednu „flekicu“ u obliku bumeranga, na političkoj karti svijeta. Na Olimpijadi u Barceloni hrvatski su košarkaši hrabro i bez imalo respekta stali pred američki Dream Team. Te lionske večeri cijeli svijet s divljenjem je gledao i zauvijek zapamtio Vatrene. Ponovila se i dogodila se takva večer i takva noć barem jednom; svakoj generaciji, svakoj zemlji i svakom narodu ovog svijeta.
Jedine bitke čovječanstva, koje imaju smisla, takve su vojne. Jedina bojna polja ovog planeta, koja bi smjela biti dopuštena su ova, na kojima zelena trava bojišnice i poslije bitke ostane samo zelena. Istina, malo izgažena i izrovana, ali bez potoka po njoj prolivene ljudske krvi. Jedini zapovjedni stožeri na svim kontinentima smjele bi biti ove svlačionice u kojima se umorni ratnici, svejedno da li veseli zbog pobjede ili tužni od poraza, samo otuširaju i već za sedam dana planiraju svoje nove sportske ratničke pohode.
Jedini generali i vojskovođe ovog svijeta smjeli bi biti njihovi treneri. To su jedini ratovi koji imaju smisla. To su jedine bitke kojima se ljudi iskreno raduju. Svi su drugi besmisleni. Borba za slobodu i obrana vlastite zemlje časni su izuzetak od toga. Sve drugo sramotno je, nečasno i zločinačko…Poslije je bilo Finale Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i Treće mjesto na SP u Kataru. Ali Lyon `98. bio je onaj prvi globalni trenutak slave naše Nacije – kad je `Proud to be Hrvat` – doista ispunjavao ponosom!
P.S. Naravno da nijedna važna stvar u Svemiru – za Hrvatsku – `ne može proći bez njih`. Sat prije utakmice dok smo već bili na tribinama učinilo mi se u jednom trenutku kako netko iznad doziva moje prezime. Podigao sam glavu i prvo ugledao trobojnicu s `Nuš` i `Tar` lijevo i desno od grba, a zatim spazio nuštarca Rudu Tomića…