✍️ Ante JUKIĆ
Nedavni događaj u Međugorju na površinu je izbacio sva obilježja vremena u kojima živimo. Komentiranje i zaključivanje prije spoznaje što se uopće dogodilo, generaliziranje, relativiziranje, ismijavanje, nepoštivanje drugog mišljenja, ukopavanje u rovove… Svega je bilo, a najmanje trezvenosti, opreza i zdravog dijaloga.
Kad se proširila vijest, ogorčeni vjernici (ovo shvatite uvjetno, za potrebe teksta) su većinom odmah znali tko je kriv. Sigurno neki radikalni ljevičar, musliman i(li) mrzitelj Crkve. S druge strane, nevjernici (i ovo shvatite uvjetno) načelno su, barem većinom, osudili događaj, ali kod dosta njih moglo se iščitati i zadovoljstvo. Za njih, Međugorje i sve oko njega jedna je velika prevara, tako da i nije nekakav problem kad netko javno pokaže što o tome misli. U njihovim očima, počinitelj je postao junak.
I što se onda dogodi? Nakon što je sud već donesen, pokaže se kako je autor netko tko se ne uklapa u projiciranu priču. Kod vjernika ogorčenost kopni, poziva se na razboritost i molitvu za izgubljenog sina. I nevjernici su zatečeni. Nadali se nekom svom, a na kraju ispalo kako je i autor zatucani katoliban. S očitim psihičkim problemima, ali i dalje katoliban. A kao takav sigurno ne može biti njihov junak. Na kraju su mogli samo konstatirati kako je i on dokaz koliko je Crkva poremećena i što može napraviti od čovjeka.
A taj čovjek, što s njim? Dok se vodio ‘rat’ uobičajenim etiketama i frazama, glavni akter događaja iz Međugorja bio je najmanje važan, poslužio je samo kao povod za širenje ‘istina’. To je najžalosnije, jer upravo on trebao bi biti najvažniji. Sve drugo je materijalna šteta, a ovdje govorimo o čovjeku koji očito ima problema. Bio je to klasični poziv u pomoć, ne moraš biti veliki stručnjak iz područja psihologije, psihijatrije i teologije kako bi to shvatio.
Nekad je stvarno dobro ići oštro i na prvu. Ovo nije bio takav slučaj.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.