✍️ dr. sc. Milica BENIĆ
Dan počinje sasvim obećavajuće.
Uz jutarnju kavu u glavi već slažemo plan. Odgovorit ćemo na nekoliko mailova, otići u trgovinu, završiti izvještaj koji već danima čeka, nazvati prijatelja kojem se dugo nismo javili i možda napokon prošetati prije večere.
Popis ne izgleda pretjerano zahtjevan, već sasvim ostvariv.
A onda se dan jednostavno dogodi.
Prvi sastanak potraje dulje nego što smo očekivali. Netko nazove baš kada smo se namjeravali posvetiti poslu. Jedan mail otvori još pet novih zadataka. U trgovini je gužva, a kod kuće shvatimo da smo zaboravili kupiti upravo ono zbog čega smo otišli.
Navečer pogledamo popis. Prekrižene su dvije ili tri stavke.
I uvijek pomislimo isto.
“Trebam se bolje organizirati, ovako više ne ide.”
Nije stvar u organizaciji.
Za tu našu naviku postoji i psihološki naziv – zabluda planiranja. Najčešće je povezujemo s pogrešnom procjenom vremena koje će nam trebati za neki posao. No ona govori o još nečemu. Kada planiramo budućnost, ne zamišljamo samo zadatak. Zamišljamo i sebe koji ćemo ga obavljati. A ta verzija nas gotovo je uvijek odmornija, organiziranija i učinkovitija od osobe koja danas sjedi za kuhinjskim stolom i pije jutarnju kavu.
To nije osobina samo velikih planova i projekata. Gotovo svakodnevno vjerujemo da ćemo “samo na brzinu” odgovoriti na nekoliko mailova, svratiti u trgovinu na pet minuta ili tijekom vikenda nadoknaditi sve što nismo stigli preko tjedna. Planove stvaramo u miru, a ostvarujemo ih usred stvarnog života. Dok planiramo, nitko nas ne prekida, telefon ne zvoni, nema nepredviđenih obveza ni sitnica koje će nam oduzeti vrijeme. Zato plan izgleda sasvim izvediv. Tek kada dan počne, susretne se sa stvarnim životom. Tada shvatimo da ni osoba koja ga treba ostvariti nije onakva kakvom smo je zamišljali.
Mislimo da će sutrašnji mi biti odmorniji, usredotočeniji i discipliniraniji. Da neće posegnuti za mobitelom čim stigne obavijest ili nećemo odgađati neugodan posao koji treba obaviti, već ćemo imati dovoljno energije za sve što smo isplanirali.
Ali sutra opet budemo isti ljudi kao i danas. To se vidi i u malim odlukama koje ne primjećujemo. Kažemo da ćemo račun platiti sutra, ormar pospremiti za vikend ili dogovoriti pregled koji odgađamo već mjesecima. Ne zato što danas nemamo deset minuta, nego zato što vjerujemo da će sutrašnji dan biti manje zahtjevan od današnjega.
Najčešće ćemo se probuditi u istom životu, s istim obvezama i umorom.
Kada planiramo dan, u glavi vidimo najbolji mogući scenarij. Ne vidimo prometnu gužvu, telefonski poziv koji će potrajati, dijete kojem će baš tada nešto zatrebati ili vlastiti umor koji će se pojaviti pred kraj radnog vremena.
Planiramo dan u kojem se ništa neće zakomplicirati. A takvi dani gotovo ne postoje.
Ne osjećamo samo pritisak vremena nego i osjećaj osobnog neuspjeha. Kada ne ostvarimo plan koji smo sami postavili, zaključimo da smo neorganizirani ili nedovoljno disciplinirani.
A samo smo očekivali da će jedan sasvim običan dan biti savršen.
Nije najvažnije naučiti bolje upravljati vremenom, već imati realnija očekivanja.
Ostaviti malo prostora za stvari koje ne možemo predvidjeti. Za razgovor koji će potrajati, umor, pogrešku ili za trenutak odmora bez osjećaja krivnje.
Život se rijetko odvija onako kako izgleda dok ga planiramo uz prvu jutarnju kavu.
Nije stvar u tome što sutra imamo premalo vremena. Od sutrašnjeg sebe očekujemo više nego što bismo očekivali od bilo koga drugoga.