PIŠE: Ante JUKIĆ
O ukusima se, kažu, ne raspravlja. I o neukusima također. Glazbenim pogotovo. Osobno nisam od onih koji ‘udaraju’ samo po jednom žanru i izričaju, slušam stvarno svakakvu vrstu glazbe. Bitno mi je samo da je dobra. Ovo ‘svakakvu’ ipak ne znači baš svu. Narodnjaci su mi, recimo, odbojni, to jednostavno ne mogu probaviti. Opet, ne želim biti neiskren i dvoličan poput onih koji se prave kako ne znaju niti jednu pjesmu i niti jednog izvođača iz tog bazena. Od nekih se stvari ne možeš izolirati koliko god htio. Moraju ti pronaći put do uha. Ako nigdje drugdje, u svatovima.
Ipak, za ovu novu regionalnu zvijezdu stvarno nisam čuo do one histerije lani, kad je punila zagrebačku Arenu noć za noći. Prva reakcija na to bila mi je: „Curo, svaka ti čast!“. Ne može to svatko. Zapravo, to mogu jako rijetki Možemo mi sad pričati o medijima, PR-u, trendovima i svim drugim faktorima koji stvaraju ovakve fenomene, ali na kraju uvijek ostaje činjenica da je dotična rasprodala Arenu, koliko, pet-šest puta? To ni Medveščak u zlatnim danima svoje već zaboravljene histerije nije mogao.
Iskreno, volio bih kad se ovakvi koncerti ne bi održavali u Hrvatskoj, ali ne zato što bi ih netko zabranio, nego jednostavno zato što za njih ne bi vladao interes. Diže mi se ovo malo kose na glavi kad čujem riječ ‘zabrane’ u 2024. godini. Naravno, neke stvari moraju se regulirati, ne može baš sve biti do slobodne volje pojedinca, ali ovo nije taj slučaj. Kažem, ne slušam njezine pjesme, ali koliko sam upućen, nema tu ništa što bi zahtijevalo ‘akciju’. Radi se samo o glazbi. Koju netko, očito, voli slušati. Ta djevojka je (ovo sam ipak morao ‘proguglati’) rođena 1995. godine. Dakle, u agresiji na Hrvatsku nije sudjelovala, nisam čuo niti neke njezine izjave koje bi bile podložne sankcijama. Njezin jedini ‘krimen’ su note. Nekome (pre)lake, a nekome to opet taman je.
Razumijem tugu, razočaranje pa i ogorčenje ljudi koji su se borili za ovu državu i koji ju istinski vole, kad vide što nam se nudi u njoj, i to u predvečerje spomena na jedan od najvažnijih dana novije hrvatske povijesti. I sam sam razočaran. Međutim, mislim kako su to razočaranje i ogorčenost, kao što je to uglavnom uvijek slučaj, krivo usmjereni. Nije uopće problem ta djevojka, zapravo, kamo sreće da je tako. Znam da je ovo što ću sad reći već izlizano i otrcano, ali je činjenica, ne možemo na to zažmiriti.
Mnogo veći i jači igrači od te pjevačice nama kroje (političku) svakodnevicu, a dojam je kako se zbog toga ne podiže ni približno tolika buka. Neki i žive u Hrvatskoj i neraskidivi su dio vlasti, s povlaštenim statusom, a neki pak dođu s vremena na vrijeme i drže nam predavanja u našoj državi. I to oni koje bi itekako trebalo priupitati za zdravlje, oni su čijim bi se biografijama dalo naći materijala i za nekakve kaznene i pravne postupke. Takvi su problem. I svi oni koji su im to omogućili. A mi se uhvatili nekakve pjevačice lakih nota.
Konačno, kad maknemo sve u stranu, doći ćemo i do sebe. Pustimo sad i te političare, ne mogu ni oni biti krivi za sve. Ne može sve svaliti ni na medije, koji neprestano i dosljedno rade na ‘regionalizaciji’ i promicanju ‘bratstva i jedinstva’, po principu ‘tko nas to posvađa’. Trebamo se mi sami zapitati – kako smo uopće došli do toga, da nam ovakvi događaji izazivaju histeriju i pune dvorane? Gdje smo zakazali? Posebno mi stariji. Što smo naučili i što učimo djecu i mladež koja pada u trans zbog ovakve glazbe i hrli na koncerte? Nismo li malo licemjerni, i mi ‘obični’ građani, i razne udruge koje dižu glas zbog ovakvih događaja?
Pa, čija su to djeca i prijatelji na takvim koncertima? Nije valjda da je to uvijek netko drugi, netko koga ne poznajemo. Nema nas 100 milijuna. ‘Ajmo biti iskreni. Među tom publikom su i djeca onih koji se zgražaju, lako je moguće i djeca onih koji organiziraju prosvjede. Ne bi me iznenadilo da se tamo nađu i oni sami. Razni izvođači, raznih ideoloških predznaka i epiteta pune dvorane i stadione u Hrvatskoj, nemoguće je da svi oni imaju svoju posebnu publiku. Nema šanse, u ovako maloj državi. Očito je da tu ima dosta prelijevanja. Baš me zanima jedno. Volio bih znati koliko je ljudi ovog ljeta bilo na onom spektakularnom koncertu u Imotskom, a da je sad samo presvuklo majicu i pohodilo ovaj splitski. Ne znam, ali nekako mislim kako bi taj podatak mnoge iznenadio. Mene ne bi. Razočarao da, ali iznenadio ne bi.
Kao što rekoh, meni ta glazba što ovih dana odzvanja Splitom ne Prija. I zato takve događaje ne pohodim. Međutim, očito u Hrvatskoj ima dosta ljudi koji to vole. To je činjenica. Za koju je najmanje kriva dotična pjevačica.