PIŠE: Mladen KEVO
Najpoznatiji atentat u povijesti onaj je nad rimskim carem Cezarom s opće poznatim `Zar i Ti sine Brute!`. Bilo ih je na tisuće. Atentati na: Abrahama Lincolna 1865., princa Ferdinanda 1914., Lenjina 1918., Hitlera 1944., Johna Kenedya 1963., Martina Luthera Kinga 1968., Roberta Kenedya 1968., Aljendea 1973., Alda Mora 1978., Papu Ivana Pavla II. 1981., Regana 1981., Thatchericu 1984., Olafa Palmea 1986., Wolfganga Schäublea 1990., Jacquesa Chiraca 2002., švedsku ministricu Annu Lindh 2003. godine.
A kako stoje stvari s atentatima na `ovim prostorima`? Ono, s puno ironije kazano, stoje `vrlo dobro`… Dana 11. lipnja 1903. godine došlo je u Srbiji do krvavog puča u kojem ubijen je kralj Aleksandar Obrenović, zajedno sa suprugom kraljicom Dragom. Ubijeni su i premijer Dimitrije Cincar-Marković i ministar obrane Milovan Pavlović, kao i dvojica kraljičine braće. Puč protiv kralja organizirao je kapetan Dragutin Dimitrijević Apis, kasnije vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, poznate i kao Crna ruka.
U Delnicama je 21. srpnja 1921. godine Alija Alijagić, član Crvene pravde, izveo uspješan atentat i usmrtio Ministra unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Milorada Draškovića, upamćenog kao tvorca Obznane kojom je Komunistička partija Jugoslavije bila stavljena izvan zakona. Zbog toga postao je poželjna meta komunističkih atentatora, prvenstveno pripadnika organizacije Crvena pravda.
Atentat na Stjepana Radića 20. lipnja 1928. godine u Beogradu je izveo Radikal Puniša Račić. Osuđen je na 20 godina za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića te 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića. Kaznu je poslije Apelacijski sud u Beogradu ublažio i umanjena je na 20 godina formalne robije. Puniša Račić izdržavanje je provodio u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.
Atentat na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića 9. listopada 1934. godine u Marseilleu izveo je Vlado Černozemski, pripadnik makedonske VMRO. Kralja Aleksandra je usmrtio na mjestu, a francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou je ranjen te je iskrvario i također umro. Oko organizacije atentata tajno surađivale su Ustaše i VMRO koji nisu željeli da Hrvati i Makedonci žive pod srpskom dominacijom, posebno nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature i donošenja Oktroiranog ustava.
Atentati na Tita u Beogradu od 1948. godine; Tito se usprotivio Staljinu i toliko ga ražestio da je jednog za drugim poslao niz atentatora koji su ga trebali smaknuti, no ni jedan nije uspio. Naposljetku jugoslavenski predsjednik Staljinu poslao je ovu poruku: `Prestani slati ljude da me ubiju! Već smo ih petoricu uhvatili s bombom i još jednoga s puškom… Ne prestaneš li slati ubojice, ja ću poslati jednoga u Moskvu i neće biti potrebe da šaljem drugoga.`. Pismo je upalilo i Staljin je prestao slati atentatore.
U Madridu je 1969. godine izvršen atentat na Vjekoslava Maksa Luburića prema čijem je naređenju 28. ožujka 1945. godine na Marijin Dvoru obješeno 55 građana Sarajeva. Luburić je, uzgred, bio ustaški upravitelj Sarajeva. Njegovo tijelo sa skoro smrskanom lubanjom pronađeno je u jednoj madridskoj vili 24 godine kasnije. U Madrid je pobjegao poslije Drugog svjetskog rata. Čovjek, za koga se tvrdilo da je atentator, Ilija Stanić – sin ustaše Vinka Stanića, ali i agent jugoslavenske UDBA-e i kumče Maksa Luburića – mijenjao je svoj iskaz.
U Stockholmu je 7. travnja 1971. godine ubijen Vladimir Rolović, jugoslavenski veleposlanik u Švedskoj. Miro Barešić i njegov istomišljenik Anđelko Brajković ušli su u ambasadu SFRJ te zatražili informacije o vizama na recepciji kako ne bi skrenuli pozornost na sebe. Nakon što su vidjeli Rolovića u blizini recepcije Barešić je pogodio ambasadora u lice vlastitim pištoljem i obojica su ga natjerali u njegov ured. Kad su čuli policiju kako kreće unutar zgrade uzeli su pištolj i Roloviću pucali u glavu. Barešić osuđen je na doživotni zatvor.
U Parizu je 16. listopada 1978. godine ubijen Bruno Bušić. U 23.20 sati u ulici Belleville 57 iz zasjede su ga pogodila dva od pet metaka iz pištolja “Astra” kalibra 7,65 mm. Ubio ga je plaćeni ubojica Službe državne sigurnosti, jugoslavenske tajne policije. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku te su, 16. listopada 1999. godine, uz najviše državne počasti pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoju.
Jugoslavenski vojni avioni MiG-29 dana 7. listopada 1991. napali su zgradu Vlade na Markovu trgu u Zagrebu ispalivši šest raketa pri čemu je jedna izravno pogodila Bansku palaču i predsjednikovo krilo zgrade, dok su druge pale na okolne zgrade. U vrijeme napada predsjednik RH Franjo Tuđman imao je sastanak s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznoga izvršnog vijeća Antom Markovićem.
Dana 1. ožujka 1992. u podrumu Omladinskog doma u Vinkovcima eksplodiralo je skladište eksploziva i streljiva. U eksploziji su poginuli pripadnici HOS-a Darko Rušanac, Vlado Knežević i Ivica Bošnjak, a 11 vojnika HOS-a teško je ranjeno. Predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga trebao je doći u posjet HOS-ovcima i održati tiskovnu točno u podne, kad je u Omladinskom domu odjeknula eksplozija, ali ga je netko, svjesno ili slučajno, zadržao 15 minuta pred hotelom `Slavonija`.
Predsjednik Vlade Republike Srbije i čelnik Demokratske stranke Zoran Đinđić pogođen je snajperskim hicem 12. ožujka 2003. godine u 12.25 sati ispred ulaza zgrade Vlade Srbije u Beogradu. Atentat je izvršio Zvezdan Jovanović, pripadnik srbijanske Jedinice za specijalne operacije. Nakon Đinđićeve likvidacije Srbija je okrenula leđa demokraciji i nastavila politiku Memoranduma SANU, odnosno svetosavskog nacionalizma, što je urodilo i drugim memorandumom.
Pucnjava u Zagrebu, poznata kao napad na Trgu svetog Marka, dogodio se 12. listopada 2020. godine kada je 22-godišnji hrvatski državljanin Danijel Bezuk prišao Banskim dvorima na Gornjem Gradu u kojima se nalaze Ured predsjednika Vlade i mjesto održavanja sjednica Vlade te počeo pucati jurišnom puškom, ranivši pritom jednog policajca iz osiguranja Vlade. Nakon toga, počinitelj je pobjegao u obližnje naselje i počinio samoubojstvo.
Prekjučerašnji atentator na slovačkog premijera Roberta Fica je 71-godišnji književnik Juraj Cintula, osnivač Književnog kluba Duha te član Društva slovačkih književnika. Kao razloge za napad naveo je vladinu politiku prema Ukrajini, planove o reformi javnog emitera i raspuštanje ureda posebnog tužitelja. Fico ustrijeljen je s nekoliko hitaca u prsa i trbuh nakon sjednice vlade u Handlovi, 150 kilometara od Bratislave. Nakon operacije stanje mu je i dalje vrlo ozbiljno.
Kao što vidimo atentati predstavljaju dio političke povijesti Evrope i Svijeta i nas ovdje na Jugoistoku EU. Pucalo se, puca se i pucat će se. Što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo ovisi o vladajućim ideologijama i dvorskim povjesničarima. Kada npr. Barešić ubije Rolovića, to je za neke `čin domoljublja`, ali kad netko ubije Maksa Luburića onda je to za njih `mučki zločin`. Druga strana gleda na iste događaje sasvim suprotno. Pa što je onda Istina? Lucidni Krleža piše: `Za Istinom stoljećima raspisane su tjeralice`!?
Kad se zbio napad na Banske dvore AP je mjesecima mantrao kako je `tog mladića radikalizirao netko puno stariji…`. Sad ta priča više uopće ne drži vodu, jer tko je onda radikalizirao 71-godišnjeg slovačkog književnika Juraja Cintulu, koliko godina ima taj stariji od njega, i nije li `malo neobično` da su se čak i književnici odlučili za atentate na premijere, kao metodu kojom vjeruju da ostvaruju svoje političke ciljeve, ili barem (s)miču s puta one koji su zapreka njihovom viđenju vođenja politike njihove zemlje.
Najnoviji atentat na Slovačkog premijera Roberta Fica, nesumnjivo zločin i teroristički čin, proizveo je ipak i jedan koristan učinak. Napunio je gaće vladarima Europske unije, tzv. Europučanima i tzv. Demokršćanima, od Brisela do Zagreba, od Ursule i Manfreda Webera do Andreja Plenkovića. Slikovito, `ukakili su se od straha`. Osam sigurnosnih prstenova oko njih sad će biti ojačano s devetim. Trebaju li se bojati? Strah je dobar. A kad i književnici pucaju itekako je znak kako je nešto stvarno trulo…
P. S. Prvobitno, Bruno Bušić bio je pokopan na pariškome groblju Père-Lachaise. Na nadgrobnoj ploči bili su mu uklesani stihovi Dobriše Cesarića iz pjesme “Trubač sa Seine”: `Ja, skoro prosjak, duh slobode širim, Pa ma i nemo` na svom grobu svijeću, Ja neću, neću, neću da se smirim. Ko svježi vjetar u sparinu pirim, A kada umor svlada duše lijene, Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!`. Sedamdeset posto Hrvata već godinama `trubi na otpor`. Zasad je on još uvijek miran. Trenutak je da hadezeova oligarhija shvati kako beskonačno vladanje pod svaku cijenu i dokupom većine žetončićima vodi u otpor.