PIŠE: Ante JUKIĆ
Mobitel i vožnja automobila su ubojita kombinacija. Nekad, nažalost, i doslovno. Prije smo s nelagodom gledali vozače kako razgovaraju na mobitel za vrijeme vožnje, no tu smo naviku uglavnom odbacili, nečast iznimkama. Odrasli i odgovorni, kakvi već jesmo, prebacili smo se na slanje poruka i ‘surfanje’, to je potpuno sigurno. Međutim, kako to u životu obično biva, taman kad riješiš jedan problem, pojavi se drugi. Sad više nije problem mobitel u vožnji, nego mobitel u šetnji. Vozači su ‘passe’, pješaci su nove zvijezde.
Svi smo barem jednom doživjeli ovu situaciju. Šetaš ulicom, a iz suprotnog smjera dolazi čovjek-zombi zabuljen u mobitel. I vidiš da ide prema tebi, ali ne znaš što napraviti. Bojiš ga se upozoriti, jer bi ga mogao uplašiti, a tko zna što bi takav naprasno prekinut u svojoj seansi mogao napraviti. Onda se samo pristojno makneš u stranu, prostreš mu crveni tepih kao predsjedniku i pustiš ga proći. E, lako je kad se radi o čovjeku koji se može maknuti, no što kad se takvim zadubljenicima u mobitel ispriječi neki objekt?
Nedavno šetah Reljkovićevom, na potezu od one vrhunske optike prema Glagoljaškoj. Prema meni ide mladić, po školskoj torbi na leđima i lokaciji pretpostavljam kako se radilo o gimnazijalcu. Gleda u mobitel i korača, ni da bi pogleda dignuo. Zlu ne trebalo, da ga netko slučajno ne bi omeo, i slušalice su na ušima. Potpuna isključenost iz vanjskog svijeta. Ne bi to bio toliki problem, da tamo staza nije uska i da se na njoj, budući da između nje i ceste nema prostora, ne nalazi jedan prometni znak.
Ide momak ususret njemu bez zadrške. Vidiš pet sekundi unaprijed što će se dogoditi. Bum! Točno glavom! I onda ide meni najzanimljiviji dio. Uopće ga to nije izbacilo iz takta. Samo nakratko dignuo glavu, procesuirao što se dogodilo, korak ulijevo i nastavi dalje. Opet s pogledom na mobitel.
Nešto stariji čitatelji vjerojatno se sjećaju Lemmingsa, kultne kompjuterske igre iz 90-ih u kojoj si glavne aktere morao voditi kako bi izbjegli nevolju, jer sami za to nisu bili sposobni. To mi je bila prva asocijacija, mnogi ljudi danas tako koračaju gradom. Drugo na što sam pomislio je kako taj mladić vjerojatno ide u Gimnaziju, pa se onda zapitaš: „Ako su gimnazijalci takvi, što onda…“. I to još u ulici koja nosi isto ime kao i škola. Znak-ovito!
Ali, naravno, nije ovaj mladić kriv za to što se sudario s prometnim znakom. Krivi su oni koji su taj znak uopće ondje postavili. Oni koji nisu, ako ništa drugo, barem nekako upozorili na mogućnost sudara. Stavili nekakav znak upozorenja. Znak za znak. Stvarno, razmišlja li netko uopće o tome? Ako imamo prometne znakove za vozače, zašto nemamo za pješake? Tolika se strka dignula zbog onog mitskog semafora stotinjak metara dalje, a oko ove latentne opasnosti nitko ni da prstom mrdne…