PIŠE: Ante JUKIĆ
Proteklih smo se dana još jednom mogli uvjeriti kako to izgleda demokracija, kad ju tumače najveći demokrati. I što su to pluralizam i sloboda mišljenja, u režiji onih kojima te riječi ne silaze s usana. Za razliku od ekstremne hrvatske ljevice, ja o demokraciji ne znam mnogo, ali nekakvi njezini osnovni principi su mi poznati.
Evo, kako ja to vidim. Ako organiziraš nekakav doček i planiraš na njega pozvati glazbenike, onda ćeš za mišljenje prvo pitati onoga koga dočekuješ. To mi zvuči nekako logično. Pa još ako se želje slavljenika podudaraju sa željama većine uzvanika, gdje ćeš bolje. Prilično jednostavna odluka je to bila, nikakve popratne buke nije trebalo biti.
Međutim, tad na scenu stupaju moralni autoriteti današnje Hrvatske, hodajuća definicija apsurda, licemjerja i dvostrukih kriterija. Oni su za slobodu mišljenja, ali samo ako misliš kao i oni. U suprotnom te treba ušutkati. Dignulo se na stražnje noge i staro i mlado, znani i neznani, a sve kako bi nam poručili tko to nikako ne bi smio pjevati na dočeku srebrnih rukometaša.
Neki su se javili i prije dočeka, želeći valjda djelovati preventivno, u stilu ‘pazite što radite’, a drugi su se opet javili nakon proslave na Trgu bana Jelačića, ni ne skrivajući koliko im je mučno bilo. Izvjesni se gospodin tako i javno pohvalio ‘kako bi radije krepao’, nego došao na taj događaj. Sudeći po gorčini koja je isijavala iz njegove emotivne ispovijedi, rekao bi čovjek kako je malo nedostajalo da se to njegovo proročanstvo i ispuni. Izdržati nisu mogli čak ni osuđivani pedofili, što tek reći na to? Koliki obraz moraš nemati, pa se s takvom stigmom javiti, dijeliti packe i ismijavati druge. Koliki je to jad…
Koliko je sve ovo baš pogodilo dio naših sunarodnjaka, dovoljno govori i to što su se u trenucima bijesa okomili jedni na druge. Reklo bi se, nevolje u raju. Na tapeti ekstremno lijevih udruga našao se, eto, i zagrebački gradonačelnik, njihove gore list. Onaj koji ih, da situacija bude još apsurdnija, bogato financira. Ali, tako je to izgleda kao emocije prevladaju, nakratko se zaboravlja i odakle pare kapaju.
Konačno, nakon nekoliko dana, oglasila se i izvjesna pjevačica. Dobar dio Hrvatske nikad nije čuo za nju, a oni koji jesu, većinom su zaboravili i da postoji. Toliko o njezinoj relevantnosti na hrvatskoj glazbenoj sceni. Moglo bi se malo i o umjetničkoj vrijednosti njezinih stihova, ima tu svega, no nećemo sad raditi ono što oni drugima rade. Žena nudi svoj proizvod na tržištu, pa tko voli, nek’ izvoli. Svakome na izbor. Meni se takav izričaj ne sviđa, ali apsolutno bih podržao njezin nastup na dočeku. Problem je samo što nije bilo želje. Ni onih koje smo dočekivali, a nekako mi djeluje i kako je ona prilično hladna prema mogućnosti nastupa na događajima domoljubnog karaktera.
Nakon što je izrazila negodovanje zbog izbora izvođača na dočeku, dotična je otišla i korak dalje, pa je javno apelirala da se određene izvođače izbaci iz konkurencije za nadolazeći Porin. Zašto? Pa zato što ne zadovoljavaju kriterije, zato što takav glazbeni, pardon, muzički izričaj ne bi smio imati mjesta na dodjeli ove nagrade. Tko to kaže? Ona, naravno, kao da je bitno što o svemu misle publika i struka.
Htjela je dotična svojim istupom sebi priskrbiti neke bodove, ostvariti medijsku pobjedu, no dogodilo se upravo suprotno. Postala je predmet ismijavanja. Baš je to peh, zoveš se Remi, a nižeš samo poraze. Iako, treba biti pošten i priznati. Do prije nekoliko dana nitko gotovo nije ni čuo za nju, a onda je odjednom postala glavna vijest dana. Ako je istina da ne postoji loša reklama, onda je dotična ipak upisala i jednu pobjedu. Jednu, ali vrijednu…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.