Ovo je svjedočanstvo Franje Levakovića – Harija, pripadnika Jedinice za posebne namjene PU Vinkovci, čovjeka koji je 2. svibnja 1991. preživio Borovo Selo – mjesto na kojem je u jednom danu izgubio dvanaest kolega, prijatelja, braće. Mjesto koje, kako sam kaže, nikada nije napustio, iako iz njega odavno fizički odlazi.
– Svaki put kad dođem u Borovo Selo, na obljetnicu… Obuzme me jeza, neka tjeskoba koju ne mogu opisati. To je dan koji mi je promijenio život, dan kada sam prvi put istinski shvatio koliko je tanka linija između života i smrti.
U Borovo Selo toga dana njegova postrojba nije krenula bez razloga. Povod je bio dramatičan i hitan. Večer ranije, naime, stigla je informacija da su u selu zarobljena dvojica hrvatskih policajaca, što je u postaji u Vukovaru – gdje je bio smješten dio Jedinice za posebne namjene PU Vinkovci – odmah podiglo razinu pripravnosti.
– Ujutro dolazi načelnik Stipan Bošnjak, okuplja zapovjedništvo i u devet sati održavamo sastanak u podrumu. Donosi se odluka da idemo osloboditi zarobljene kolege – prisjeća se Levaković.
Njegovo odjeljenje dobiva zadatak osiguravanja zgrade Mjesne zajednice u slučaju okupljanja stanovništva, uz mogućnost uporabe suzavca. Pripreme su trajale cijelo prijepodne, a oko pola dvanaest kolona kreće prema Borovu Selu.
Akcija je, barem na papiru, trebala biti brzo i odlučno postupanje s jasnim ciljem; izvlačenje zarobljenih policajaca i stabilizacija situacije. Nitko tada ni slutio nije da će taj zadatak prerasti u jedan od najtragičnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti.
Harijeva priča o Borovu Selu počinje – jezivom tišinom…
– Već u autobusu mi je nešto bilo čudno. Ulazimo u Borovo Selo, barikade razmaknute. A stajale su danima ranije… Ulice puste, nigdje nikoga, a radni dan. Za jedno veliko selo neprirodno tiho. Tada sam osjetio da to neće biti ‘obična intervencija’.
Nije to, kaže, bio strah u klasičnom smislu. Više neka napetost koja se uvlači pod kožu. Slutnja da se stvari neće odvijati onako kako su zamišljene. Ali, bez jasne predodžbe koliko će sve otići daleko…
Prvi pucnjevi odjeknuli su gotovo istog trenutka kada su stigli nadomak centra, naglo i bez upozorenja, razbijajući iluziju da je riječ o rutinskoj intervenciji.
– Čim smo se zaustavili, začuli su se hici. Ustao sam u autobusu, ispred nas bila su naša dva džipa i jedno civilno vozilo, a na cesti sam jasno vidio civila s oružjem uperenim prema nama – prisjeća se Levaković.
Nekoliko sekundi kasnije počinje pucnjava, taj naoružani civil pada pogođen na cestu, a situacija se pretvara u kaos; vozač Đuka Šamukić otvara vrata, policajci iskaču i traže zaklon. Pucnjava se u trenu razbuktava iz više smjerova, s udaljenosti od stotinjak metara, ali i iz neposredne blizine, jasno dajući do znanja da ih netko čeka i da ništa nije slučajno.
– Tada je postalo jasno, upali smo u zasjedu. Zalegao sam iza jednog drveta, ali vrlo brzo sam shvatio da me ne štiti gotovo ništa. Nas nekolicina koji smo se zatekli na tom položaju bili smo svega nekoliko metara udaljeni jedni od drugih, izloženi kao mete.
Meci ih zasipaju s krovova, iz dvorišta…
– Prvo je pogođen Grašić, potom pada i Hrala. Oni su se sklonili iza žive ograde koja nije bila nikakva zaštita. Grašić je odmah smrtno stradao. Sjećam se kako Hrala doziva pomoć, ‘pomozite mi, dečki… nemojte me ostaviti’, ali pucnjava je bila toliko jaka da mu se nije moglo prići.
U jednom kratkom zatišju, pokušava Ivica Vučić – Dalton.
– Krenuo je prema Hrali, iz dvorišta obližnje kuće u kojoj se smjestio dio naše jedinice. Odlučan, hrabar… I onda rafal. Pao je na koljena i izustio samo: ‘Majko moja, pogodiše me.’ To su bile njegove zadnje riječi. Ta slika mi je ostala urezana zauvijek.
Posebno mjesto u Levakovićevoj ispovijesti zauzima upravo Ivica Vučić, čovjek kojeg opisuje riječima koje nadilaze običnu vojničku karakterizaciju.
– Dalton je bio takav čovjek da si uz njega imao osjećaj da ti se ništa ne može dogoditi. Visok, snažan, sportaš, uvijek spreman pomoći, uvijek prvi kad treba stati ispred drugih. Kad je krenuo prema Hrali, nisam ni pomislio da bi mu se moglo nešto loše dogoditi.
Zastaje…
– A onda sam ga vidio kako pada. U tom trenutku nešto se slomilo u meni. Ako je on mogao pasti, mogao je bilo tko od nas.
Ta spoznaja, kaže, bila je jednako bolna kao i sami meci. Levaković je pogođen najprije u nogu…
– Vidjevši da me drvo ne štiti, otkotrljao sam se u kanal. Tamo je već bio Boško Crčić. Nedugo zatim pogođen sam u glavu i izgubio sam svijest.
Nakon sat ili dva, nije posve siguran, došao je k sebi. Prizor koji ga je dočekao bio jeziv. Ležao je u kanalu, dezorijentiran, dok su mu iznad glave tutnjali transporteri JNA, a oko njega su, na svega nekoliko metara, nepomično ležala tijela njegovih suboraca.
– Pogledao sam oko sebe… Dalton, Grašić, Crnković, Čović, Perica… Svi su bili tu, ali više nisu bili živi. Sve se dogodilo u tom malom prostoru, u tih nekoliko metara. Taj prizor nikada me nije napustio, često mi se vraća u snovima i mislima. Uvijek isti, uvijek jednako bolan. Trauma za čitav život…
Iz kanala ga izvlače civili, oduzimaju oružje i odvlače preko ceste.
– Na sredini ceste jedan od njih, kasnije sam doznao da je to Šoškočanin, uzeo je moj pištolj i vidio dvojicu naših u kanalu. Bili su to Vincetić i Hodak. Rekao je: ‘Da vidim jesu li živi’ i pucao. Kad je Hodak jauknuo, shvatili su da su živi i odvukli su ih sa mnom u isto dvorište preko puta ceste.
Ono što slijedi, teško je i izgovoriti.
– Tukli su nas zvjerski. Skida mi šljem s glave i udara me njime po ranjenoj glavi. Tukli su nas desetak minuta, možda i više. U jednom trenutku mi stavlja pištolj na sljepoočnicu i govori: ‘Ako vam se zapovjednik ne preda, pobit ću vas jednog po jednog.’ Zatim opali metak pokraj glave.
Tada, paradoksalno, dolazi spoznaja…
– Pomislio sam, ako me sad nije ubio, možda i ne bude. Tada sam prvi put povjerovao da bih mogao preživjeti.
Nakon napetih pregovora dolazi do razmjene. I to zahvaljujući detalju koji je preokrenuo situaciju. Naime, dio policajaca uspio je ući u ambulantu u kojoj se nalazila skupina civila, a među njima, kako se kasnije doznalo, i sin lokalnog zapovjednika pobunjenih snaga, Šoškočanina.
– Tada su krenuli pregovori – prisjeća se Levaković.
Upravo ta činjenica – da je i ‘druga strana’ imala što izgubiti – otvorila je prostor za razmjenu, koja će se ubrzo pokazati kao jedini izlaz iz bezizlazne situacije u kojoj su se našli ranjeni i zarobljeni policajci.
– Preveli su nas preko ceste, u kuću gdje su bili naši. Tamo sam vidio Hralu… Ležao je na krevetu, iskrvario. Taj prizor… Ni to se ne može zaboraviti.
Ubrzo potom dolazi transporter JNA koji ih odvozi prema Vukovaru. Operacija, oporavak, mjeseci liječenja. Ali, rane koje nosi nisu samo fizičke.
– Izgubio sam toliko dragih ljudi da to nikada ne može nestati iz mene. Često mislim na njih. Sve smo dijelili, bili smo kao braća, povezani domoljubljem i istim vrijednostima.
I onda rečenica koja najdublje para:
– Nikad si neću oprostiti što nismo imali priliku pokazati koliko vrijedimo. Nismo se mogli ni obraniti. Bili smo na čistini, kao glineni golubovi.
Teško bira riječi…
– Muči me što su o Borovu Selu godinama poslije govorili oni koji toga dana uopće nisu ni bili s nama. Na svojim lažima su kasnije izgradili karijere. Jednom prilikom sam bio prisutan u društvu u kojem jedan živopisno priča o tome kako je bio sudionik akcije.
Slušam i ne vjerujem… Pitam ga: “Tko ti je bio zapovjednik?”. Kaže: “Tomica Ćuk.”. Pa, Tomica Ćuk uopće nije bio s nama, toga dana bio je u Vinkovcima. Ja mu kažem da sam ranjen u toj akciji, on je samo zanijemio, ustao se i otišao. Gdje je takvima obraz? Nisu to smjeli činiti, iz poštovanja prema poginulima.
Unatoč svemu, ostaje nešto što ne blijedi.
– Danas sam i ponosan i tužan. Oni su istinski heroji. Zaslužili su sve počasti. A ja sam ponosan što sam bio njihov prijatelj i kolega.
Danas, Franjo Levaković živi mirnim, povučenim životom u Vinkovcima. U mirovini je, okružen obitelji, unučadi i prijateljima, s kojima se i dalje susreće u udruzi „12 redarstvenika“. Ali, Borovo Selo nikada nije otišlo iz njega. Poginuli prijatelji pogotovo…
– Nikada ih neću zaboraviti.
Zaključno, o ovom tragičnom događaju ekipa našeg portala snimila je i dokumentarni film – potresnu ispovijest neposrednih sudionika akcije povodom 30. godišnjice tragedije, koji je dostupan OVDJE.