PIŠE: Ante JUKIĆ
Fascinantno mi je kako se danas oko svega mogu razviti rasprave, pa čak i oko banalnih stvari. Nešto je svakako do ljudske prirode, no ponekad mi se čini kao da netko daje povoda takvim raspravama. I da te stvari možda i nisu baš tako banalne. Dakle, kako se zapravo zove novi papa, Leon ili Lav?
Za početak malo o osobnim imenima. Ona se u načelu ne prevode, zato i jesu osobna. Pa će tako Johnny Cash uvijek biti upravo to, nećemo ga mi, recimo, zvati Ivica Gotovina. Niti ćemo najboljeg tenisača svijeta (Sinner) zvati Grešnikom, čak i ako malo zabrlja s dopingom. I Leo Messi je uvijek Leo, nikad Lav, koliko god na terenu nekad tako izgledao. Iznimka je tek Marija Božić, koja u prosincu u nekim dijelovima svijeta postaje Merry Christmas, no to je već neka druga priča. Uglavnom, imena su naša, takva kakva jesu, s njima se nije igrati.
Međutim, kod imena papa to pravilo ne vrijedi. Stvarno se nadam kako nitko ne misli da je netom preminuli papa uzeo ime Franjo. Ili da se nama toliko dragi nazvao Ivan Pavao. To su, naravno, bili hrvatski prijevodi njihovih imena. Pape uzimaju latinsko ime (Ioannes Paulus), onda se odabere talijanska inačica (Giovanni Paolo), pa ga onda svaki narod prevede na svoj jezik (Ivan Pavao, John Paul, Jovan Pavle).
E, sad, evo što mene muči. Ili, ‘ajde, nije baš da me muči, ali mi je malo čudno. Kod Ivana Pavla i Franje sve je jasno, bilo je logično Francesca i Giovanni Paola tako ‘prekrstiti’. Međutim, kod nas postoji ime Leon i ono nije baš toliko rijetko. Pa, zašto onda nismo samo preuzeli Leona, nego smo se odlučili za Lava? Osobno poznajem dosta Leona. Imam ih u obitelji, među poznanicima, a ima i javnih osoba s tim imenom. Lava, pak, ne poznajem nijednog. Ne znam, meni bi nekako bilo logično iskoristiti ovu mogućnost i uzeti izvorno papino ime, kad ga već imamo, nego ga prevoditi. No, dobro, kao što sam rekao, nije to ključna stvar u ovoj priči, samo je, eto, malo zbunjujuća.
Ono što je puno važnije, a možda i još više zbunjujuće, su reakcije na izbor novog pape. Što se katolika tiče, tu je sve kao i inače, široka lepeza komentara i tumačenja. Iz jedne u drugu krajnost. Ponekad se čini kako se radi o smrtnim neprijateljima, a ne o braći i sestrama koje povezuje vjera u istoga Boga. Neki su toliko fascinirani i razdragani zbog izbora novog pape, i uopće ih ne zanima toliko o kome se radi. Takvima je svaki papa najbolji mogući, pa zato nemaju sumnju ni kako će Lav voditi Crkvu u pravom smjeru.
Na suprotnoj strani su oni kojima se nikako ne sviđa ova današnja Crkva, a novog papu vide kao onog koji će samo nastaviti puhati u taj rog. Oni su, blago rečeno, skeptični i sumnjičavi, njima je sve bilo jasno ni pola sata nakon što je objavljeno tko će biti Franjin nasljednik. Naravno, ima i onih umjerenih, koji pomno vežu svaki komentar. Koji svakog papu prihvaćaju kao Božji izbor, mole za njega i spremni su pažljivo slušati što on govori. Dakle, što on govori, a ne što drugi govore da on govori. A spremni su i educirati se o svojoj vjeri i vidjeti koliko su papine poruke u skladu s njom. Takvi odmjereni katolici znaju izgledati kao manjina, no možda se samo radi o tome da nisu glasni.
U svakom slučaju, kod katolika nikad neće biti suglasnosti u razmišljanjima, uvijek će titrati. I to je na neki način razumljivo, pa čak i poželjno, dok god je u granicama normalnog. Uostalom, i sam Krist je rekao kako je najgore biti mlak. Bolje i vruć i hladan, nego ravnodušan. Bitno je samo ne ići u ekstreme. Klanjati se bespogovorno papi i u njemu vidjeti Boga, jer on to nije, ili ga s druge strane proglašavati nevjernikom na specijalnom zadatku.
I dok je razumljivo kako će izbor novog poglavara Katoličke Crkve izazvati veliko zanimanje njezinih članova, zanimljivo je vidjeti koliko ova tema intrigira one koji katolike inače imaju na ‘piku’. Pa su tako nakon smrti pape Franjo iznosili svoje prijedloge i želje, upozoravali, izražavali zabrinutost. Ne bi bilo dobro, kažu oni, kad bi Crkva ponovno napravila korak unatrag. Neki dan naletjeh na tekst u kojem ‘crvendaći’ upozoravaju na opasnost ako novi papa bude previše tradicionalan. Zamislite, katolik, pa tradicionalan. Ne bi me čudilo da uskoro čujemo i poruke o tome kako je u Vatikanu previše katolika, i kako bi to trebalo nekako promijeniti. U ime inkluzivnosti i tolerancije.
Nema sumnje, neće papi Lavu XIV. biti lako. Nikad papama tako nije ni bilo, ali u ova novija vremena izazovi su posebno veliki. S jedne strane treba jasno i nedvosmisleno vjernicima tumačiti Kristove poruke i nauk Crkve, a s druge moraš pružiti ruku svima. I biti jako mudar kad je riječ o izvancrkvenim krugovima, jer njihove namjere često nisu plemenite. Takvi ne žele papu katolika, nego papu po svojoj mjeri, i spremni su učiniti sve kako bi ga takvim predstavili gradu i svijetu. Velik je, zaista, posao pred novoizabranim papom. Stvarno će se morati boriti kao Lav…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.