PIŠE: Ante JUKIĆ
Smrću pape Franje započele su pripreme za pogreb, kojem smo svjedočili jučer, ali je istovremeno i otvoren ‘natječaj’ za mjesto njegovog nasljednika. U javnost se puštaju imena, procjenjuje se tko bi bio dobar izbor, još se samo čekaju kladionice sa svojim koeficijentima. Ako već nisu. Zanimljivo, u ovim analizama prednjače mediji i krugovi koji prema Katoličkoj Crkvi uglavnom imaju oštar pristup, blago rečeno. Kao da njih to više zanima, nego same katolike. Nije to ništa novo, Katolička Crkva oduvijek je predmet rasprava i njoj najviše ‘brinu’ oni koji nisu njezini članovi. Malo me to, moram priznati, podsjeća na situaciju u susjednoj nam Bosni i Hercegovini, gdje političkog predstavnika jednog naroda biraju, logično, pripadnici drugog. No, dosta o politici, vratimo se mi papi.
Malo koja ličnost i malo koji događaj je ujedinio svijet, kao što je to učinio papa Franjo. I to smrću. Sa svih strana hvalospjevi, ode, lovorike, izrazi divljenja. Slušam ja to tako ovih dana i čekam kad ću konačno čuti nešto konkretno, čime je to pokojni papa toliko oduševio kritičare Katoličke Crkve. Ali, nikako dočekati. Sve se uglavnom svodi na ono, bio je dobar čovjek pun razumijevanja, volio je sve ljude, svima je pružio ruku. Osobno ne vidim ništa sporno u ovim izjavama, no muči me nešto drugo. Kad netko nešto ovako kaže za poglavara zajednice koju baš i ne voli, time zapravo poručuje kako mu prethodnik baš i nije bio takav. A i kako on sam svojim djelovanjem odstupa od nauka te svoje zajednice. I još kad se u sve ubace pojmovi poput ‘revolucije’, mora čovjek biti malo skeptičan i oprezan oko te ljubavi prema papi Franji. Mora malo puhati i na hladno.
Ja bih sve te obožavatelje pape Franje upitao: „Po čemu je to zapravo on toliko drugačiji od, recimo, Benedikta XVI.? Jeste li vi uopće potonjem dali šansu, jeste li pomno slušali njegove riječi?“. Očito niste, jer da jeste, vidjeli bi kako nema previše razlike između promišljanja ove dvojice papa. Naravno, drugačije su to osobnosti, drugačiji karakteri, ponekad se i iste stvari kažu na drugačiji način, ali srž je ista. I Benedikt je volio ljude, i on je bio spreman na dijalog, pozivao je na mir, no nikad nisam čuo da nekatolici tako govore o njemu, kao što sad govore o Franji. Konačno, znaju li ovi obožavatelji pape Franje, da je i on bio svećenik? Da, svećenik. Isti onaj svećenik, koje one tako rado stigmatiziraju i nazivaju pogrdnim imenima. Ili sad svećenici odjednom više nisu toliko loši? Barem ne svi? ‘Ajde, i to je nekakav napredak.
Revoluciju ne moram ni spominjati. Kao i to da nam treba još jedan liberalni papa, jer ne bi smjeli ponovno učiniti korak unazad. Sve to katolicima ‘dobronamjerno’ žele kritičari Katoličke Crkve. Takvima bi trebalo biti jasno, kako revolucija i Katolička Crkva ne idu nikako ruku pod ruku, kao i to da ne postoje konzervativni i liberalni papa, tradicionalni i napredni. Siguran sam, zapravo, kako oni sve to znaju i kako su ovo samo njihove želje. To je njihova vizija Katoličke Crkve. U za njih idealnom scenariju, Crkve ne bi ni bilo, ali kad već to nije moguće, onda bi je bar bilo dobro urediti po njihovim željama.
Papa Franjo nije proveo nikakvu revoluciju, nauk Katoličke Crkve nakon njega isti je onaj koji je bio i prije nego je on izabran Možda Isus Krist po novom nije Bog? Život vječni nije vječan, nego je ipak konačan? Marija nije začeta po Duhu Svetome? Sve ovo su temeljne istine Katoličke Crkve i one i dalje žive. A isto vrijedi i ako se malo spustimo ‘dolje’ i pogledamo neke druge zakona i pravila koja vrijede. Je li grijeh prestao biti grijeh? Mogu li se žene rediti? Ništa se toliko posebno i konkretno u Katoličkoj Crkvi nije dogodilo za vrijeme Franjinog pontifikata, a pogotovo ne revolucionarno.
Sve i da je htio, preminuli papa to nije mogao učiniti, jer nema takve ovlasti. Ljudi koji površno poznaju ovu temu imaju dojam kako poglavar Katoličke Crkve ima veliku moć, no to je daleko od istine. Crkva nije stranka koja prigodno mijenja svoj program, niti je papa političar. Posebno nije diktator koji može sam donositi odluke. Papa može tek potaknuti rasprave i otvarati teme, no put do nekakvih promjena u Katoličkoj Crkvi je dug i mora proći puno instanci. I dobro je što je tako, jer ovdje ne govorimo o isključivo zemaljskoj organizaciji, ovdje su puno veće stvari na ‘stolu’. Ili na Svetoj Stolici, da budemo slikoviti.
Katolička Crkva, kao i sve vjerske zajednice, je po samoj svojoj prirodi tradicionalna. Njezino učenje se ne mijenja, ne prilagođava potrebama društva, niti pravi ustupke. Moguć je tek ponešto drugačiji izričaj u pojedinim vremenima, no poruka je uvijek ista. A ista je zato što je isti i njezin utemeljitelj. Isus Krist je uvijek jedan i isti, onaj s kojim se započinje i završava, alfa i omega. Danas, prije 2000 godina, za 2000 godina, i uvijek. Sve ono što je On govorio i poučavao, što je ostavio u naslijeđe apostolima, učenicima, sljedbenicima i svim budućim kršćanima, se ne mijenja. Zato je Katolička Crkve tradicionalna i konzervativna. Ako to netko smatra zaostalim, onda je i zaostala.
Pa kad je Crkva tradicionalna i konzervativna, kad je takav njezin utemeljitelj, može li onda poglavar te zajednice na zemlji biti drugačiji? Može li on provoditi velike revolucije i mijenjati nauk? Ne može, naravno. Nije to činio ni Ivan Pavao II., nije ni Benedikt XVI., a nije niti netom pokopani Franjo. Svi su oni bili tradicionalni i konzervativni, drugačijeg karaktera i izričaja, ali u biti vrlo slični. A takav će biti i njihov nasljednik, jer Katolička Crkva treba upravo tradicionalnog papu. Nikakvog revolucionara i papu koji će je mijenjati. Koliko god to neki krugovi koji su puni ljubavi prema papi Franji željeli.
Rekao bih kako i nevjernici i katolici imaju potpuno krivu percepciju o ulozi i ovlastima pape, iz čega onda proizlaze i nerealna očekivanja. Nevjernici bi htjeli onog koji će odstupiti od učenja Katoličke Crkve i utopiti je u ovo današnje ‘napredno-progresivno’ društvo. Takav papa Crkvi ne treba. S druge strane, neki katolici u papi vide Supermena koji će ih povesti u boj protiv nevjernika i promijeniti čitav svijet. I to je pogrešno razmišljanje, jer papa niti ima ovlasti za to, niti je to njegov zadatak.
To ni Krist nije činio. Nije nikoga silio pristati uz Njega. Kao što ni otac nije na silu zaustavljao mlađeg sina kad je odlučio otići od njega. Krist je tu sa svojom ‘ponudom’, ali ostavlja čovjeku slobodu. Pa i mogućnost da o Katoličkoj Crkvi misli što hoće. Takav treba biti i papa, on je Kristov glasnogovornik na zemlji, a ne politički moćnik i junak koji će urediti svijet po mjeri katolika. Pogrešna očekivanja donose i razočaranja, tako da bi, bojim se, novi papa mogao razočarati podjednako i nevjernike i katolike.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.