Ivan Grigić – Šinko
Iako posljednjih mjeseci u Vinkovcima „žandara nema koji ne zna moj lik“, a murija je čest gost u Andrije Štampara 30, za jednu vrstu zločina počinjenog u našem gradu, siguran sam, nitko ne bi pokucao na moja vrata.
„Rasno motiviran zločin iz mržnje“, kako se to stručno kaže, odnosno kad bi u Vinkovcima bio napadnut neki crnac, Arap ili Nepalac, svaki drot koji me poznaje bi me momentalno prekrižio s liste sumljivaca.
Razloge mojeg neoborivog alibija moramo potražiti u djetinjstvu i ranoj mladosti…
Wigger
Reći da sam odgojen da ljude ne dijelim po rasi, vjeri ili dubini džepa, bilo bi potpuno točno i ne samo da sam gotovo oduvijek tolerantan prema drugim i drukčijim, nego sam početkom devedesetih otišao u krajnost…
U toj nježnoj dobi od 14-15 proljeća, nekako paralelno sa zaljubljivanjem u hip-hop, postao sam opsjednut NBA ligom koja je preko noći postala sastavni dio mojih dana.
Stari Mata se nije mogao čudom načudit kad navijem Public Enemy ili De La Soul, a majka Mara me još godinama kasnije pitala „kakve to brojalice slušaš“.
U mojoj tinejdžerskoj sobi, to ste trebali vidjeti, nalazilo se više crnaca nego u čekaonici kamerunske željeznice; po zidovima posteri Penny, Shaq, Reggie, Dennis, Clayd, sir Charles, etiopijski barjak s Bob Marleyem, ogroman baner NWA…
Uglavnom, niđe bijelca, kao u francuskoj repki.
Najdraži glumac Wesley Snipes, nogometaš Ruud Gullit, film New Jack City, na glavi cornrows, čehla toliko široke da može stati još jedna osoba u njih, jakna Dolphins, Yankees, Sharks, na nogama British Knights.
Pravi pravcati wannabe nigger (potencijalni rasizam prvi put).
Trebam li uopće reći da nikada s „istoka“ nisam hukao nekom tamnoputom nogometašu niti „gađ’o crnca iz Dinama bananom“.
Ustvari, jednom igraču sam hukao, ali to nije bio ni Etto, ni Chago, ni Mass Sarr…
Iako je danas ljubav prema Afroamerikancima, Afrofrancuzima i ostalim Afroljudima malo popustila, i dalje mi je profilna na Viberu Jay Jay Okocha, a na WhatsAppu Tino Asprilla.
Samo, strah me jednog scenarija…
Blackout project
Uzmimo za primjer grad Vinkovce, naselje Kanovci i, metodom namjernog odabira, spomenutu ulicu Andrije Štampara pa zamislimo sljedeću situaciju; mirna, slijepa ulica s 48 kuća, sve stare četrdesetak godina, a u njima uglavnom isti ljudi svo to vrijeme… Više-manje obični ljudi.
E sad, u jednu od tih kuća se doseli, recimo, Gerald Jerry Diyoke, bivši igrač Cibe, ljubimac (potencijalni rasizam, drugi put ) navijača i generalno super lik.
Siguran sam da bi on i njegova obitelj bili atrakcija (potencijalni rasizam, treći put), sjajno bi ih primili, zvali na kućna druženja, roštilje i slične zajebancije.
Nakon nekoliko mjeseci se doseli i Jerryjev bratić iz Nigerije sa svojom mnogobrojnom obitelji, kupili su kuću do moje, ispravan momak, ćerkica mu vršnjakinja moje Korane pa su odmah kliknule.
Druženja, roštilji i slične zajebancije…
Nije prošla niti godina, ne lezi vraže, a već je sedam nigerijskih obitelji u ulici, družimo se sve rjeđe jer se oni uglavnom posjećuju između sebe, u čemu ne vidim problem.
Roštilji i slične zajebancije su rijetkost.
NAPOMENA: ovu priču uzmite s velikom rezervom jer su cijene kuća na Kanovcima trenutno takve da ih ne može priuštiti ni Jude Bellingham. Eventualno na kredu, da mu jamac bude Camavinga.
Točno četiri godine nakon što se Jerry doselio, u našoj ulici živi 25 crnačkih familija, što čini više od polovice ulice. Nije bolje niti u drugim kvartovima; Slavija je prepuna Nepalaca, Nazorov blok je postao Kineska četvrt, a Lapovci muku muče s Novoselcima.
Prestala su druženja i roštilji jer je očito da više nema zajebancije.
Postajemo manjina u vlastitom gradu i ne osjećamo se sigurno zbog velikog broja ljudi druge rase, nacije i vjere u našem okruženju, iako oni tomu nisu ničim pridonijeli.
Gotovo ničim.
Normalno, oni idu u svoje lokale, imaju svoje trgovine, crkve, njeguju svoje običaje i ne trude se previše naučiti jezik ili uklopiti u zajednicu…
Svaki njihov prekršaj ili kazneno djelo se gleda posebnim povećalom (čak teleskopom!), u gradu postaje sve napetije, organiziramo prosvjede i tražimo oštriji imigracijski zakon koji uključuje deportaciju u slučaju određenih kaznenih djela.
Osnivamo i kvartovske straže, a ultra desničarska stranka Za bijelu Vinkulju premoćno pobjeđuje na lokalnim izborima.
Sve kulminira velikim neredima, paljenjem auta, razbijanjem izloga…
Učlanjujem se u ZBV, nedugo zatim bivam uhićen zbog „rasno motiviranog zločina iz mržnje“.
Dijagnoza
„Kod pacijenta I.G. ne nalazimo elemente rasizma i izražene mržnje prema osobama druge vjere i rase iako u nekim slučajevima pokazuje stanovitu netrpeljivost.
Drugim riječima, ne želi da Hrvatska doživi sudbinu Švedske ili Njemačke te kaže, citiram „…pa ja ne bih u svojoj ulici želio kubansku žensku odbojkašku reprezentaciju, a kamoli ostale!“.
Pratiti razvoj situacije i naručiti ga na ponovni pregled za godinu dana.
Ukratko, pacijent nema ništa protiv Arapa, Azijata ili crnaca sve dok su na Netflixu ili Arena Sportu, a ne u njegovu komšiluku.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije