PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Tog vrelog rimskog lipnja, Anno Domini 1927., Alessandro je, ušavši u oveću, zadimljenu prostoriju, odmah s vrata, bez ikakvog uvoda, zagrmio:
– Ragazzi, è ora di unirsi e fondare un club! Ho letto che da quattro anni hanno UN GRUPPO DI TIFOSI A VINKOVCI e noi non abbiamo nemmeno un club!
Okupljeni sportski radnici grada Rima dugo su pljeskali, pozdravljajući s oduševljenjem takvu ideju.
Družina od vješala
Svrha ove poluizmišljene, a polu neistinite pričice je samo jedna; pokazati da je četiri godine (!?!) prije osnivanja jedne grande Rome, u Vinkulji postojao ne samo nogometni klub, nego i navijačka grupa!
„Since 1923“ skupina obješenjaka imenom LAJAROŠ prati Cibaliju „i kući i vani“, sudjeluje u radu kluba i biva poprilično važan faktor u samim Vinkovcima.
Prvo gostovanje Lajaroša datira iz 23. rujna 1923. godine, kada četrdesetak momaka poteže u Slavonski Brod na utakmicu s Marsonijom pa se upravo taj dan uzima kao početak navijačkog pokreta u Vinkovcima i vjerujem da vam ne moram objašnjavati što bi mnogi gradovi i klubovi dali da imaju ovakav dokaz o navijačkoj skupini staroj okruglo stoljeće!
Kako je ta tifo priča izgledala, možemo samo nagađati jer malo je živih svjedoka iz tog vremena, a i ovoj nekolicini koji su živi, roditelji brane da pričaju „za novine“.
Zamišljam da su neki Đuka, Stipa i Mata krali svojim starcima šlingane ponjave i dogovarali noć prije kako će i što će… Uz čokanjčiće rakije, naravski.
Možda su nosili kobasice i čvarke na gostovanje, čekali da zadnjeg trenutka mamurne drugare koji su se noć prije kleli da idu, a kad ih je cuga pustila, nije im se baš dalo, možda su se i šverili u vlaku, bili izbačeni već u Starim Mikanovcima?!
Jesu li bili zajebanti, spremni popit, pojest, potuć, pojebat?
Ne znamo puno o našim ultra precima, ali u jedno sam siguran; bili su domoljubi, lokalpatrioti, kao da ih gledam kako pjevaju Vilu Velebita i Oj, hrvatska mati, tuku se s Karađorđevićevim žandarima i pišu „radićevske“ parole po pročeljima zgrada.
Jer, to nam je u genima.
Mentalita ultra
Tijekom tog stoljeća bilo nam je svakako, promijenili smo pet država (!?!?!) i uređenja, ne možemo baš reći da smo držali kontinuitet navijačkog pokreta u gradu, imali smo sezona za zaborav i izdanja za naslovnice, ali najbitnije pitanje je; gdje smo danas?
Bez uljepšavanja, daleko smo od najsjajnijih dana, ali da imamo još dinamita u nogama pokazujemo iz tjedna u tjedan na drugoligaškim livadama kad igra Ciba i u europskim metropolama prateći repku.
Mlađa ekipa vuče, gura, odrađuje, strašnih momaka ima, a i dalje nam je najveći problem brojnost, koji uspješno, već desetljećima, skrivamo galamom, srcem i mudima.
A teško je i očekivati veću brojnost kad su nam frajeri u najjačim godinama raštrkani od Beča do Dublina, a samo u Švabiji imamo momaka za napuniti četvrtinu „istoka“.
Postojala je i realna opasnost da ćemo se, kako vrijeme odmiče, udaljiti od korijena i umjesto Lajaroša pretvoriti u Lajkaroše, koji svoje tekme, borbe i ideje vode na internetu i društvenim mrežama, stišćući „palac gore“ ili „srce“ po potrebi, ovisno o rezultatu, igri ili trenutnom raspoloženju.
Srećom, većinom smo ostali vecchia guardia, koji uličnu inteligenciju uspješno pretpostavljaju onoj umjetnoj, a prepoznat ćete nas lako ; od kape do čarapa u crnini pa kad nas vidiš, ne znaš je l’ bi pit’o kako prošla Ciba ili bi nam izrazio sućut.
Danas više nije „ceo grad navijačka grupa“ niti je „bukvalno svaki prolaznik opasan“, tek tu i tamo sjevnu pokoji „srpovi i sekire“, nećete nas vidjeti 400 u Šibeniku, niti ćemo na domaćoj protiv Kustošije zapaliti šezdeset baklji, ali ovi momci koji guraju našu ultra priču, zaslužuju beneficirani navijački staž.
Zašto?
Cibalia will rise again
Zato što je Cibalia na povijesno niskim granama i puno je veća mogućnost privlačenja USKOK-a u klupske prostorije nego navijača na tribine, a oni su i dalje tu!
I čekaju bolje dane…
Neovisno o rangu, statusu i protivniku, dvjesto najvjernijih će uvijek biti na tribini, samo što za nešto više trebamo i nešto više.
Sigurno da bi dizanju Ultrasa pomogli bolji rezultati, o višem rangu da ne govorimo, vjerujem da ste svjesni koliko je teško klince „nagovoriti“ da krenu na Cibaliju, a svakodnevno su bombardirani livajama, petkovićima pa i halaandima.
Unatoč svim nedaćama što nas šibaju, VK ulice su, poput La Masije, nepresušan izvor talenta koji svake godine izbace nove kvalitetne momke koji nastavljaju lajarošku priču.
Lajemo punih sto godina, lajat ćemo i dalje!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije