PIŠE: Mladen KEVO
Zagreb je napustio u proljeće 1983. i potom je te godine još jedan jedini put otišao do njega; na Promociju diplome, na kojoj su bile prisutne majka, sestra i nekoliko prijatelja. Bilo je dirljivo. Govor Dekanice fakulteta majku je do suza rasplakao! Rekla im je: „Osim što sam profesorica i dekanica – u privatnom životu i ja sam majka, i ja imam dvoje studenata, brinem se i strahujem za njih. I zato znam kako je bilo svima vama cijelo to vrijeme i nije mi teško pogoditi kako se osjećate nakon svega…
Kako se osjećate danas, ovdje, na svečanoj promociji dodjele diploma vašim sinovima i vaših kćerima.“ Ne može se prisjetiti kad su s tolikom neobuzdanošću posljednji put njegovoj majci tako navrle suze na oči. Doživjela je i vidjela, bila je tu, na tom za nju uzvišenom trenutku, kad je njezin najstariji sin primao diplomu. I sad još prije toga, jedan ovako dirljiv govor Dekanice. Bilo je to za nju jednostavno previše! Majku je poslije vodio do Kamenitih vrata i u Katedralu, željela se pomoliti kardinalu Stepincu…
Ni ovog puta ništa nije moglo proći bez velikog slavonskog kulena. Zadnjeg u počast njegovih studija. Kao što nikada neće zaboraviti onaj dolazak u Zagreb, na studij, isto tako nikada neće zaboraviti ni taj dan kad je u Studentskom domu Stjepan Radić pakirao svoje stvari i spremao se iz njega zauvijek otići. I to je onaj posebni, najteži trenutak. Sve prije; prestanak predavanja, apsolventski staž, položen zadnji ispit, obrana diplomske radnje, pozdravljanje s kolegama na faksu, čak i oproštajni tulum u Domu…
Sve to prije izgleda kao da ima još. Onda dođe dan kad se pakira; preostalo je još samo dva sata do popodnevnog vlaka tog dana, kojim je odredio otputovati. I onda, dok slaže garderobu, dok skuplja knjige, dok nosi ključ i posteljinu od sobe na razduživanje, dok potpisuje da je predao i izmirio sve obveze, kad u ruku prima jedan primjerak te potvrde, kad osjeti da više nema ključa u ruci ni u džepu, u sobu može ući jedino ako je cimer unutra, u tom trenu student shvati da nema više. Shvati da je gotovo!
Gotovo je s fakultetom i sa svim fakultetskim obvezama; gotovo je s trčanjem za tramvajem, sa stajanjem u redu u studentskoj menzi, gotovo je sa svim rokovima, seminarima, kolokvijima i ispitima, gotovo je sa svim kavama u `Paliću` s umnim profesorima, gotovo je sa Susretima politologa, s tulumima. Gotovo je sa svim onim divnim danima studentskim na Savi. Svršeno je s njim kao studentom! On to više nije, njegovo je prošlo, dolaze `Neki novi klinci`, a njegovo je još jedino da napusti sobu i cimera…
Te onima što mu već kucaju na vrata, lijepo ustupi svoje mjesto. On tu više ne pripada. Njegovo je da ode! Kamo? Kamo hoće, kamo može! Natrag k svojima ili negdje drugdje. U neko drugo podstanarstvo, ali u ono koje nikada više neće biti ovo, studentsko. Diploma, ono čemu je toliko težio i čemu se najviše veselio, ona je i izvor onog što slijedi; tuge rastanka od svega toga. To je ta godina, to proljeće, taj mjesec, taj dan, taj sat, ta minuta i ta zadnja sekunda, nakon koje: `a, oj, lolo – student više nisi`.
Tužno je to, jako je to tužno. Svima je bilo, svima je i svima će jednom isto tako biti. I njemu je bilo! Na zagrebački Glavni kolodvor ispratili su ga Ivan i dvije najbolje prijateljice, kolegice s faksa, jedna Bugojanka i jedna Banjalučanka. Prekrasne cure, one baš prave Bosanke; tople, srdačne, iskrene, nenamještene, vedre, uvijek svakom spremne priteći u pomoć. Koliko li su samo puta on i Ivan, kad bi poljubili zaključana vrata neke svoje simpatije, jer je bila na predavanju ili otišla negdje drugdje…
Svratili bi tad kod njih dviju, na jednu kavu, poslije koje bi se pribrali i oraspoložili. Jednoj je bio preostao još jedan ispit, a jednu su još čekala dva i obrana radnje na kraju. Pred Ivanom bila je još jedna godina studija, a onda će vidjeti; jedan mu je poznati profesor već bio dao prve naznake da bi mu možda ponudio mjesto asistenta, što bi značilo mogućnost karijere sveučilišnog profesora, ali je prva stepenica za to bila upisivanje magisterija. Pristizali su već neki novi studenti zauzeti njihova mjesta.
U Studentskom domu na Savi, u drugom paviljonu, u toj sobi stotinu i pet, s tim cimerom i prijateljem Ivanom, proveo je možda i najljepše tri godine svog života uopće. Sve im je polazilo za rukom. Otišli bi raditi preko studentskog servisa; geodetima pridržavati trasirke, pri razmjeravanju međa po zagorskim bregima ili na liniju za proizvodnju u Ininu punionicu strojnih ulja na Žitnjaku. Zaradili bi pristojne novce, a onda bi se zaputili u Trst i tamo bi se u onom `Američkom magazinu` obukli od glave do pete.
Ivan je svirao gitaru i bio je zbog toga predmet simpatija mladih studentica, kojima je bilo neobično stalo da im baš on s gitarom otpjeva ljubavnu baladu: Ja ti pišem pismo, stari prijatelju moj, daj mi reci što ima novo, sve mi reci što znaš, I dok svirate noću pored rijeke… Te tako, obično na njihovim rođendanima, do kraja razgali brojna mlada nježna ženska srca svim tim lijepim Varaždinkama, Karlovčankama, Istrijankama, Dubrovkinjama, Iločankama, Splićankama i drugima. Ono, `Upoznaj domovinu da bi ju više volio…`.
Bivajući u društvu sa svim tim: Ivanama, Anama, Marinama, Ljubicama, Sanjama, Jadrankama, Željkama, Mirjanama, Evama, Majama, Julijama i kako se već sve nisu zvale, upoznavali su svu pitomost Ravnice, svu bujnost Kopačkog rita, svu bistrinu Velikog jezera na Plitvicama, svu razvedenost Kornatskog otočja, sav raskoš Starog kamenog grada Dubrovnika, svu tajanstvenost podruma Dioklecijanove palače i svu srednjoeuropsku kićenu otmjenost Varaždinskog baroka…
Na drugom peronu vlak je stajao, putnici su ulazili, a on je odlazio. Davno je bila ona zlatna jesen, kad je stigao iz Slavonije na studij u Zagreb. Sad je putovao u suprotnom smjeru. Vraćao se. Pozdravio se sa svojim starim znancem, velikim brončanim spomenikom na Trgu kralja Tomislava. Ovaj mu je pogledom dobacio: `Znam, sve je u redu, znam da moraš ići, vidjet ćemo se mi opet, ne možeš ti bez mene i bez tvog Zagreba, dolazit ćeš i odlazit – to ti je suđeno`. Sad su stajali na drugom peronu, njih četvero.
Jedna od njih je plakala, druga se još obuzdavala, a njih dvojica s knedlama u grlu, nastojali su, kako i priliči ovakvim situacijama: ostati muškarcima. Obuzdana emocijo i potisnuti osjećaju, ime ti je: biti muškarac! „Ivane, nemam ti što reći na odlasku, znaš i sam da nam je u ove tri godine zajedno bilo ludo i nezaboravno. Prijatelju moj, sretan ti ostanak, vidjet ćemo se mi, javi se i evo da te zagrlim na rastanku“, rekao mu je. Učinio je to onim načinom prijatelja između kojih nema nikakvih tajni…
Među kojima postoji samo jedno duboko i iskreno prijateljstvo. S kolegicama sve je potrajalo malo duže. Gledali su se sad dok je vlak polazio; on njih s prozora, a oni njega s perona. Ivan mu je visoko podignuo ruku, Mira je sad imala jednu suzu u oku, a Marija je već plakala kao kiša… Pokušao je podesiti izraz lica, u nešto što je trebalo izgledati kao osmijeh, ali mu nije baš najbolje to pošlo za rukom! Tugo jedne mladosti, ime ti je rastanak sa sretnim studentskim danima.
Vozio ga je vlak sad natrag u Slavoniju. Vozio ga je kroz Moslavinu, iza Ilove, prema Okučanima, Gradiški, Brodu na Savi, prema Vinkovcima… Sve do Privlake, njegovog pitomog sela na lijenom Bosutu, a njegove su misli još bile u ovom velikom i dragom gradu, s kojim se sada morao rastati. Tako to biva. U svim velikim ljubavima na kraju bude uvijek i tuge. Stekao je prvo veliko iskustvo života. Ono, koje ga je u dobroj mjeri formiralo kao osobu. Kakve četiri godine, što li je sve doživio, vidio, prošao i proživio.
Na koje se vrijeme on i Zagreb rastaju? Jeli to privremeno ili trajno! Nitko to nije mogao znati. Život sve diktira, a s njim se nikad ne zna… Ima jedna stara Venecijanska poslovica koja glasi `Chi vive sperando, More cagando` (Tko živi Nadajući se, umire Pjevajući). Uz strast nada je bila njegovo skriveno oružje. Dok o umiranju nije bilo ni primisli jer što se njega tiče tek je počeo živjeti. Tek je hvatao zalet, a ova neočekivana težina povratka u Slavoniju nakon Studija u Zagrebu, samo ga je dodatno motivirala…
Trideset pet godina kasnije gledati će film `Gladijator` i čuti izjavu ostarjelog Rimskog cara generalu Maximu: `Kad čovjek vidi svoj kraj, želi znati da je njegov život imao svrhu`. Kod njega je bilo drukčije. Tek je bio diplomirao, imao je 23 godine ali je već odlučio da će njegov život imati svrhu. Bio je premlad i preneiskusan da bi mogao znati kakvu, ali je nagonski to već osjećao. Sa svrhom života postoje dvije stvari. Dobra: da bi ju ostvario boriš se za nešto. I loša: da bi to postigao – moraš biti protiv nečeg…