PUTOVANJE III. DIO: `Ne ulazi dvaput na vrata Babilona!`

PIŠE: Mladen KEVO

U gradskom podrumu pio je kavu s očevim dobrim poznanikom iz Spačve, još iz doba prije odlaska u Njemačku. Čovjek je bio ugodan sugovornik, prava dobričina. Bio je dobronamjeran. Rekao mu je: „Znam da ti se sad nije lako vratiti iz Zagreba ovamo, ali moraš negdje početi. Ovdje ti se nudi posao na dlanu, a kad se uhodaš i afirmiraš, prijeći gdje želiš bit će čisto tehničko pitanje. To je tvoja odluka, ali ja bih na tvom mjestu prihvatio. Tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika. Vidiš i sam kakva su vremena!“

To su one životne situacije, kad koju god odluku čovjek donese, poslije deset minuta požali što nije donio onu drugu! Obje izgledaju kao prave, a nijedna se možda neće pokazati ispravnom. Zagledao se u tog čovjeka. Pogledao ga je pozorno svojim prodornim plavim očima. Želio mu je zaviriti u dušu, otkriti i najmanji trag neke skrivene namjere, nekog tajnog razloga zbog kojega je on toliko smireno i samouvjereno uvjeren da mu je pametno rješenje prihvatiti ponuđeni posao. Nije otkrio ništa.

Ispred sebe vidio je samo dobru namjeru s osmijehom. Čovjek uopće nije izgledao kao nekakav `mentor drugima`: sve na i u njemu bilo je prirodno, uljuđeno, toplo, opušteno i ljudsko. Na to je on bio najslabiji! Dade se on tako nagovoriti! Unatoč načitanosti, još nije znao što je – na ulazu u drevni Babilon – Aleksandru Makedonskom rekla proročica (`Ne ulazi dvaput na vrata Babilona`)… Vratio se iz Zagreba. Na vrata slavonskog Babilona, i to na nagovor, on je upravo ušao. Drugi put.

Pune tri godine, duboko u njemu zaključana i za sve druge sasvim nevidljiva, u njegovoj duši trajala je borba: Slavonija ili Zagreb, Zagreb ili Slavonija! Onda je na očevu zemlju tog ljeta, u kolovozu, kada su slavonski kukuruzi do neba visoki, jednog dana, potpuno iznenada, doveo svoje prijatelje i jednog mjernika, dvije miješalice za beton i veliku cisternu s vodom. Srpovima su i motikama sasjekli stabljike nedozrelog kukuruza, a mjernik im je razmjerio pravokutnik devet puta dvanaest metara.

Stotinu osam kvadrata u prizemlju, a još stotinu osam u potkrovlju, za nek’ se nađe. Prostrana je Slavonija, kad se već na to odlučio nije barem ovdje tijesno da pravi kuću metar i po’ široku, kao u prenapučenoj Nizozemskoj! I u petnaest dana oni su iskopali i izbetonirali temelje. Tu će biti njegov dom! Vratio se iz Zagreba i ovdje će po drugi put pustiti korijenje, sad još dublje nego ranije. Tu, na ovoj plodnoj slavonskoj crnici, crveni krov njegove nove kuće viriti će iz visokog zelenog polja kukuruza.

Kad on nju podigne i uredi, bit će to pravo malo seosko gazdinstvo. Pa, prvo posao i sve ostale obveze odraditi u Gradu, u Vinkovcima, a onda ide u Privlaku; u blaženu dokolicu mira, tišine, samoće i nezagađene prirode. Tu, na tri stotine metara od one Šumice u kojoj su se igrali Robina Hooda, na dvije stotine metara od Bosuta, na koji mu je mama branila da odlazi, na stotinu metara od onog Vašarišta gdje su lovili leptire i iz visoke trave gledali lovce kako se druže oko lovačke logorske vatre…

Bosut kod privlačkog mosta… FOTO: Mladen Kevo/privatni arhiv

Tu, preko puta onog velikog odvodnog slavonskog kanala, u komu su brali cica mace i usijecali bambuse, na poljanama njegovog djetinjstva, podići će svoj dom slavonski i zasnovati svoju obitelj. Tu će biti sretan čovjek! Ovdje će jednom živjeti jedna sretna obitelj. Imat će, pun dnevne svjetlosti, prostrani ulazni hol, tako da u njemu nikad ne bude gužva pri ispraćaju gostiju i prijatelja. Imat će dnevnu sobu od četrdeset kvadrata, tako da u nju stane trideset gostiju za kirvaj, rođendan ili Novu godinu!

I da još ima sasvim dovoljno mjesta za tamburaše i za kaljevu peć ili kamin u kutu, jer nema ljepše stvari na svijetu nego ugasiti svjetlo i gledati vatru kako gori. Tu će zasnovati obitelj. Na ovoj slavonskoj ravni koja ga je primila prije dvadeset pet godina, rasti će njegova djeca. Igrat će se na mjestima na kojima se on igrao i bit će im lijepo kao što je i njemu bilo. Na poljanama njegovog i ona će doživjeti istu sreću bezbrižnog, sretnog djetinjstva. Imat će podrum s hrastovim buretom stare rakije.

Imat će pušnicu punu šunki i kulena, da ga nikad nijedan iznenadni gost ne može zateći domaćinski nespremna. Imat će veliko travnato dvorište puno zelenila. Imat će cvijetnjak ispred kuće, s morem rascvjetalih crvenih ruža, svaki put kad bude prolazio pokraj ružičnjaka, da ga njihov opojni miris naprosto omami. Imat će terasu s koje će gledati u zalaske sunca. Posadit će veliki srebrni bor u dvorištu i njega će kititi za Božić, da na daleko svijetli u zimskoj noćnoj izmaglici Badnjaka!

Za sreću njegove obitelji, iznad ulazne ograde objesit će potkovu od onog djedovog konja, na kojega ga je ovaj kao dijete posjedao. Imat će na katu dječje sobe i veliko hrastovo stubište s blagim usponom i širokim gazištima tako da djeca sigurno po njima trčkaraju gore-dolje. Imat će veliku radnu sobu, punu pročitanih i nepročitanih knjiga. Prozori i vrata bit će izrađeni od sušene slavonske hrastovine, tako da vječno traju! Ona neće biti obična kuća. Ona će biti dom, pravi topli obiteljski Dom.

Dom koji ječi od dobrog raspoloženja, smijeha i dječje graje. Tako je on snivao i planirao! Susjedi su klimali glavom i čudom se čudili. Što će mu to? Mlad je, pametan, obrazovan, ambiciozan; je li studirao u Zagrebu politologiju, povijest i filozofiju zato da bi se sada ostatak života `zakopao` na slavonsku leniju? Ali, opet, svi su znali da kad nešto smisli, to i učini. Nitko nije dvojio da će on, na tom mjestu, jednom podignuti novu kuću pod krov. Iznenađenje bi za njih bilo kad se to ne bi dogodilo.

Do šest sati navečer nalijevali bi temelje betonom. Onda bi se otuširali i otišli na utakmicu na malonogometni turnir. I pobjiedili. A poslije utakmice svratili bi još u `Babilon`. Pojam umora on i njegovi prijatelji, u tim godinama, jednostavno nisu poznavali. Bili su na vrhuncima svoje mladosti! Iduće jutro u osam nula nula bio bi na svom poslu, za svojim novinarskim stolom i pisaćim strojem, obrijan i uglancan, upravo kao da prethodni dan ništa nije radio. Kao da nisu ostali u kafiću do pola jedan u noći.

Ali, praveći u glavi te svoje planove, maštajući o svojoj budućnosti, on nije znao za jednu veliku životnu tajnu! Nije znao da u životu Čovjek snuje, a Život određuje. Nije znao da se `Bog najslađe smije, kad čuje za naše planove`! On je čvrsto vjerovao u to da je sve što je njemu važno u njegovim rukama, i da on ima dovoljno prodornosti i intelekta i svega ostalog da stvari do kojih mu je stalo s’am ostvari, neovisno o vanjskim prilikama. U tim je godinama, jednostavno, vjerovao da sve može.

Pa čak i ono najopasnije u životu; bude li nužno zaplivati i protiv matice. Nije bio naivni mladić, ali je još bio predaleko od onog vremena kad čovjek postaje bačva puna nataložene mudrosti života. I nije znao još nešto! Nije vjerovao u povijesni usud ovih prostora. Priče roditelja i starijih, koji bi se u razgovorima stalno vraćali na Drugi i na Prvi svjetski rat, išle su mu prilično na živce, ili kako je on govorio `na jetra`. Pa ovo je kraj dvadesetog stoljeća: doba tehnike, napretka, prosperiteta i ljudskog progresa.

Armstrong je prošetao Morem tišine, Voyager se otputio u dubine svemira, a oni o četnicima, o ustašama i o partizanima? O čemu li oni samo pričaju, o ratovima. Gotovo trideset godina već slušam tu generaciju mojih roditelja i što govore? Uvijek vrte jednu te istu prastaru izlizanu gramofonsku ploču: „Sjećaš se ono, Kad smo mi ono, kao djeca u zbjegu Četrdeset i četvrte…“! Ovo nije Četrdeset i četvrta već Osamdeset i osma. Doba ratova je prošlost. To je samo za povijesne čitanke!, mislio je.

Nije potonuo u kolotečinu provincije. Pratio je vrlo budno i svakodnevno zbivanja na hrvatskoj, jugoslavenskoj, europskoj i svjetskoj političkoj sceni. Bio je presretan zbog Univerzijade u Zagrebu. Ivan mu je nabavio ulaznice i bili su na programu svečanog otvorenja na stadionu u Maksimiru. Radovao se obnovljenoj Šalati, koju su on i Ivan s geodetima prije četiri godine još kao studenti, radeći preko student servisa, razmjeravali. Još pamti Šloserove stube po kojima bi se sav zadihao penjući se.

A najviše veselio se obnovljenom Trgu Republike. Na onom temelju ispred knjižare `Naprijed` gdje su se sastajali studenti iz Slavonije otisci njihovih nogu bili su prebojeni. Zablistao je središnji stari zagrebački trg nekim novim sjajem a na opet otkrivenom Mandinom vrelu zažuborila je fontana. I on je ubacio jedan novčić u nju! Bliskost između njega i Zagreba i na daljinu bila je intenzivna, kao i onda dok je živio u njemu. Onakva, kao kad se mladić zaželi stare ljubavi – koju jedno vrijeme nije imao priliku vidjeti…