PIŠE: Mladen KEVO
U vlaku je toga dana vladala poprilična gužva. Sva mjesta u svim kupeima bila su zauzeta pa je ostao stajati u uskom hodniku. Bio je početak listopada godine Tisuću devet stotina sedamdeset i osme! Bio je to jedan od onih sunčanih dana, one fine zlatne jeseni s kojima se niti najljepši proljetni ni ljetni dani ne mogu ni pokušati uspoređivati ni mjeriti. Nizina se pružala sve do samog obzora i tek je šuma, koja se u daljini jedva nazirala, sprječavala bajkoviti susret neba i ravnice na horizontu.
Poljskom lenijom, uz prugu, prolazila su kola, u koja su bili upregnuti jedan vranac i jedan sivac. Bila su napunjena tek ubranim kukuruzom, a po vrhu su bile poslagane velike narančaste zrele bundeve, samo su debele peteljke i poneki list na njihovim vrhovima bile još zelene. Neka su polja već bila obrana, a neka su na to još čekala. Ponegdje su seljaci srpovima već sjekli kukuruzne stabljike, uvezivali ih u snopove vrbovim šibama ili špagom manilom i slagali ih onda u kupove…
Sve to, kako bi blago` i ove jeseni od tog osušenog kukuružnjaka imalo suhu stelju, ali i prehranu. U šumarcima lišće je već zadobivalo zlatnožutu boju, ali krošnje još nisu bile ogoljele. Na izoranom strništu dvije rode, kojima se na jug očito nije žurilo, svojim dugim kljunovima i kandžama tražile su u crnim masnim brazdama poljske miševe, dok je jedan slavonski jastreb kružio visoko u letu iznad polja baš kao da osobno nadgleda i nadzire sve ono što se dolje zbiva.
Sve to činilo je jedan idiličan prizor. Izgledalo je baš onako kako su ljudi oduvijek i nazivali ovakve dane: zlatna jesen! On i Njegovi ovaj dan dugo su čekali, sanjali i nadali mu se godinama. I sad je taj veliki sunčani listopadski dan bio tu pred njim. Prostirao mu se kroz prozor njegove duše, upravo kao kroz prozor vlaka ovaj meki tepih ove bajkovine jeseni; otvarajući novo poglavlje njegova života, nove stranice poslije kojih ništa neće biti kao što je bilo ranije. Otac je održao svoje obećanje. Majka je bila sretna majka.
Najstariji sin upravo zaputio se studirati u Zagreb! Vlak je već bio izišao iz mjesta i primicao se staroj hrastovoj šumi kroz koju mora proći da bi došao do Vinkovaca. Tu će presjesti na Brzi te u Zagrebu biti iza devetnaest sati. Na vrijeme da ode do kioska ispred Vjesnikova nebodera, uzme novine s Malim oglasnikom te pokuša još večeras pronaći neki stan, jer Studentski dom nije dobio. Ali sve to njemu nije bilo nimalo teško! Važno je bilo jedino da je položio prijamni ispit na Fakultetu političkih znanosti.
Od pet stotina i devetnaest kandidata bio je stotinu i sedmi. Bio je primljen! Kad je poštar donio dopisnicu, sa službeno pečatiranom obavijesti o tome s Fakulteta, od sreće je Majku prvi put u životu primio u naručje, podigao ju i tako iznio iz kuhinje na dvorište. Smijali su se oboje tog trenutka, a i poslije kad bi se god prisjetili tog prizora, onim smijehom sreće bez kraja, a njoj je i jedna suza kapnula, ona majčinska, pred kojom sve drugo staje i zastaje. Primljen je, upisao se!
Indeks redovnog studenta već je imao u džepu i cijeli je svijet, što se toga tiče, sad bio njegov. Dugo je u njemu ta želja titrala, dugo je nada tinjala, puno je vjere i truda u nju uložio i sad je napokon bio nadomak tog svog velikog cilja. Davno je bilo ono doba kad je njegov otac pred susjedom, ali tako da i on čuje, rekao: Moj sin, ako bude dobro učio, jednoga dana studirat će u Zagrebu. Taj dan sad je nastupio. Dijete više nije. Izrastao je u mladića. Bilo je vrijeme da se pozabavi sa svojim snovima.
Bilo je vrijeme da krene u susret vlastitim idealima. Bilo je vrijeme za njegovo vrijeme. Imao je danas onaj osjećaj da bi i planine, valjda, mogao pomicati! Što se njega tiče sljedeću noć, bude li nužno, može provesti i u kolodvorskoj čekaonici… Ni to mu ne bi moglo pokvariti raspoloženje. Ništa mu danas nije moglo potamniti ovaj njegov veliki dan. Slavonska zlatna jesen kao da je to znala te mu je i ona, na tome, ovom svojom raskošnom izvedbom prirode, koja se tiho povlači, čestitala…
Nije nikako mogao odgonetnuti je li čitav taj prizor već sam po sebi tužan, tako da automatski priziva i u njemu veliku melankoliju ili je zapravo on bio u takvom psihičkom stanju, kad mu je sve oko njega tako izgledalo. U tom dragom mjestu, u toj Privlaci, u toj pitomoj Slavoniji, ostajali su svi oni s kojima je on već bio vezan pupčanom vrpcom, svih onih nezaboravnih i neponovljivih trenutaka odrastanja. Ostajale su za njim sve tajne Ciglane, sve ptice u topolama i bagremovima Vašarišta…
Sav nakupljeni i skriveni vjetar u krošnjama hrastova orijaša Šumice i sva meka zelena trava na travnjaku Igrališta, gdje je provodio bezbrojne bezbrižne dane svog djetinjstva. Ostajalo je za njim stotinu dvadeset šest malih klikera i četrnaest klobura iz njegove i Kazimirove kutije. Ostajali su Mijat Tomić i drugi junaci hrvatskih narodnih pjesama i Vila Velebita u izvedbi starog prkosnog šokačkog gazde Martina. Ostala je oluja u Meksičkom zaljevu i Armstrong kako skakuće po mjesečevom Moru tišine.
Ostao je mirisni šaran kako se peče u pećnici vrijedne susjede Mađarice i svi televizijski junaci Bonance. Ostali su za njim Orlovi što rano lete i Junaci Pavlove ulice, i sva tri dijela Winnetoua. Ostajao je za njim i onaj veliki riječni som, čiji brkovi blago lelulaju između panjeva potopljenih uz obalu lijenog Bosuta. Ostale su iza sve male kugle Serđinog sladoleda i sve kupljene velike prezrele lubenice iz Ilače, ostajali su za njim bambusi i cica mace, što su s proljeća nicale u velikim odvodnim slavonskim kanalima
Ostajali su i lovci na čekama u lovištima prepunim plemenite divljači. Ostajali su za njim veliki ljetni turniri u malom nogometu, na koje se znalo prijaviti i po četrdeset ekipa iz njihovog i susjednih mjesta i svi oni filmovi na kinoplatnu i svi oni plesnjaci u mjesnom Domu kulture. Ostavio je iza sebe sva kolinja s djedom i sve na žaru pečene bubrege, sve vesele kirvaje i sve goste koji su na kirvajski ručak nahrupili; sve pracne, sve oblatne i sve breskvice umočene u žuti ili roza ekstrakt, sa zrncima šećera po vrhu.
Ostavio je za sobom sve Velike i sve Male Uskrse i sva šarena uskrsna jaja, sve uzvišene Polnoćke i sve okićene jelke svih Božića, sve neponovljive božićne ručkove, sva umakanja vrha malog prsta u slavonsku šljivovicu u očevoj čašici i sve uzvike: „Uh, kako je ljuto“…, i sav smijeh braće i sestara iza toga. Ostajali su za njim svi izleti za Prvi svibnja na šokačke stanove ispod šume, ostale su prve seoske simpatije i srednjoškolske ljubavi, prvi skriveni pogledi i prva otvorena ljubavna pisma.
Ostavio je iza sebe svu sigurnost, sav mir, sav spokoj, svu sreću i sav smijeh svih svojih minulih godina! Napuštao je Slavoniju svog djetinjstva i bio je tužan. Putovao je na studije u Zagreb i bio je sretan. Bio je oboje. Sad je sve to ostajalo iza njega i sada su svi oni ostajali ovdje; ovog listopada i ove zlatne jeseni, danas, ovim vlakom, sad, od svih njih, on je odlazio! Bio je tužan što odlazi i istovremeno sretan što ide. Nije se nimalo plašio onog što ga tamo čeka, ali mu je bilo teško što sve ovo ovdje napušta!
Osjećao se toliko velik zbog toga što ide studirati, a istovremeno toliko mali i slab, pritisnut tim teškim bremenom spoznaje jer ih sve mora napustiti. Sloboda i Samoća često idu ruku pod ruku, a on o tome još ništa nije znao. Osjećao se usamljeno, upravo ovako kao njegov otac kad je otputovao na rad u Njemačku. Ali proći će to, znam da će to proći. Ono što želim i što se nadam da ću doživjeti na studiju i u Zagrebu – nadoknadit će mi svu ovu osamljenost i nostalgiju koja me na odlasku obuzela.
Tako mora biti, mislio je sam sebe hrabreći i tjerajući sve melankolične i nostalgične misli od sebe… A bilo ih je puno i svom su snagom navirale! Na lađu života na čiju se pučinu upravo otisnuo, s jarbola jedne mladosti u uzletu, spuštajući bijela jedra veselih srednjoškolskih dana u Lenijama, podizao je sidra svih svojih sjećanja. Otkidao se od razigranosti svoje dječačke duše. Otpućivao se u svijet odraslih ljudi. Putovao je tamo gdje stanuju brige. Galija njegove mladosti zaplovila je prema morima novih nemira…
`Ne vodi li te u životu strast, nešto krivo radiš`, deviza je svih horoskopskih Škorpiona. On je bio škorpion, bio je prepun strasti: imao je jasne ideale i snažne vizije, bio je pun mladenačkih snova i ambicija s kojima se želio pozabaviti. Ali za Latinsku izreku `Donec eris sospes, multos numerabis amicos, Tempora si fuerint nobila, solus eris` (Dok budeš sretan, imat ćeš mnogo prijatelja; ako nastupe zla vremena bit ćeš sam), on još nije bio čuo. Ishod je bio neizvjestan, ali, kad je prošao Vrapčanu – Putovanje je počelo…