PIŠE: Ante JUKIĆ
Posljednju nedjelju u kalendarskoj godini, onu između Božića i Nove godine, Katolička Crkva dodijelila je Svetoj obitelji. Isus, Djevica Marija i sveti Josip tu su kako bi im se iskazalo poštovanje, ali nije to bit ovog blagdana. Oni su veliki i sveti i bez našeg divljenja. Sveta obitelj prije svega je primjer kojeg današnje obitelji trebaju slijediti.
Nećemo reći ništa posebno, konstatiramo li kako je obitelj danas u velikoj krizi. I kako je, uz brak, glavna meta onih koji se žele obračunati sa svim tradicionalnim vrijednostima, više se previše ni ne trudeći to sakriti. Međutim, nije to jedini front na kojem se borbe vode i nije vanjski neprijatelj jedini koji nagriza temelje ove najvažnije društvene zajednice. Kako to obično biva, dio problema leži u samoj obitelji i odnosima njezinih članova. Koji su često najbolji, onda kad su nepostojeći.
Zažmirimo li nakratko na Kristovu božansku narav, nazaretska obitelj ničim se nije posebno isticala. Bila je to, kako volimo reći, obična obitelj iz susjedstva. I upravo u toj jednostavnosti i ‘običnosti’ bili su neobični. Pristojni, radišni, uvijek pozdrave, spremni pomoći svakome. Marija je, iako joj puno toga nije bilo jasno, spremno odgovorila na Božji poziv, služeći i Njemu i svojem mužu Josipu. I nije se zbog toga osjećala ni potlačena, ni diskriminirana, kao što nam to danas neki pokušavaju objasniti.
Josip, pak, nije puno pričao, ali je vrijedno radio i činio sve kako njegovoj obitelji ne bi ništa nedostajalo. Nije vikao i prijetio, autoritet je izgradio primjerom. Nije ni s visoka gledao na svoju suprugu, nije vrijeme trošio na zemaljske poroke. I njega bi dio današnjeg društva gledao s podsmijehom, mnogi bi ga smatrali slabićem, prije svega zato što je spremno prihvatio ženu koja je ostala trudna pod ‘čudnim okolnostima’. Ipak, ni on se, kao ni njegova supruga, nije vodio zemaljskim kriterijima, na prvom mjestu bila mu je Božja volja.
I to je ono što bi svaki vjernik i svaka obitelj trebali uzeti kao primjer. Koliko god nam bližnji bili dragi i važni, Bog je taj s kojim bi sve trebalo počinjati i završavati. Kad se tako poslože prioriteti, onda stvari nekako prirodno i sjednu na svoje mjesto. Ne kaže se uzalud: „Kad je Bog na prvom mjestu, sve drugo je na pravom mjestu“. Isus i Marija živjeli su s Bogom i doslovno, to je posebna milost i nešto svojstveno samo njima. Niti jedna druga obitelj to nikad neće iskusiti. No, to ne znači kako Bog ne može živjeti i u današnjim obiteljima. Treba Ga pozvati i otvoriti mu vrata, on se rado odaziva svakom pozivu.
Vidimo i sami kako se danas svašta naziva obitelji. Nije to više samo ono izvorno i jedino prirodno – otac, majka i djeca. Svakakvih tu ima kombinacija, a sve više i svakakvih stvorenja, koja zauzimaju svoja mjesta na kaučima i za stolovima.
Danas se tradicionalna obitelj smatra ostavštinom nekih starih zaostalih vremena, nečim što treba redefinirati. Na svakom pojedincu i na svakoj obitelji je kako će se prema tome postaviti, koji će put izabrati. Hoće li se prepustiti trendovima i položiti oružje ili će ostati ona izvorna obitelj s Bogom u središtu. Onakva kakvu nam za primjer nudi nazaretska Sveta obitelj.