PIŠE: Ante JUKIĆ
Neki ljudi pretvaraju u zlato sve što dotaknu. Naši gradski roditelji 1 to još (barem zasad) nisu uspjeli, no zato im je za rukom pošlo nešto drugo. Oni, naime, na temeljima nekadašnjeg odlagališta smeća podigoše igralište. I to ne bilo kakvo, i to ne veliko, nego, kažu, najveće u Hrvatskoj. Park Papuk mu je ime, jučer je i svečano otvoren, iako je neslužbeno u funkciji već neko vrijeme. Polegnute ograde mogle bi nešto reći o tome.
Znamo svi, nije se još rodio, tko bi svima ugodio. Nikad nigdje, pa kako će onda u Vinkovcima, gdje bi se ljudi poubijali zbog semafora, kružnih tokova i gostiju iz Vukovara na stadionu. Neki se Papuku dive, neki su ravnodušni, a tu je i uvijek dežurna skupina nezadovoljnika. Naravno, ne radi se ovdje samo o igralištu, opet je u igri i politika, pa se (ne)sklonosti prema određenim opcijama samo projiciraju na tih, kako kažu, 12 hektara. Navodno je sad problematično to smeće koje se ispod nalazi. Ne znam, možda je, a možda i nije, nisam stručnjak za to. Ima valjda netko tko je, pretpostavljam da su se s njima konzultirali. Ja samo znam jedno, što je šljiva bliže đubretu bila, bolje je rađala.
No, ostavimo mi struku stručnjacima, meni je puno zanimljiviji društveni kontekst ove priče, Iz vode komentara koje sam čuo o novootvorenom Papuku, izdvojio bih jedan posebno zanimljiv. Reče neki šaljivac: „Samo kruha i igara, bolje dajte ljudima posla“. Stvarno, baš domišljato i originalno, prvi put to čujem.
Evo moje poruke onima koji stalno uzdišu za poslom:
„Dobro, a što će nama uopće posao? Čisto da nam ne bude dosadno ili da možda zaradimo za, gle čuda, kruh? Ovako nam političari dali kruh za koji nismo morali raditi, a mi opet nezadovoljni i mrgudamo. I još nam povrh toga dali i igara. Dakle, ljudi te besplatno nahrane i zabave, i opet ne valja. Malo pristojnosti ne bi bilo na odmet, kad već nismo zahvalni. Vi i vaš posao. Ako vam se toliko radi, nađite nešto pa radite, a druge pustite uživati u kruhu i igrama. A ako vam se ne jede kruh, jedite kolače.“
E, da, sad se sjetio još jednog bisera. Kaže: „Bolje da ga nisu napravili, ionako će ga brzo uništiti“. Što reći na ovo, osim: „Bolje da ne čitate ovaj tekst, ionako ćete jednom umrijeti.“
Možemo mi misliti o tom igralištu što hoćemo, ali činjenica je kako je ono sad tu, postalo je naša stvarnost. Sad samo možemo birati hoćemo li iskoristiti ono što nudi, ili ćemo negdje po strani mrgudati i grintati. Mislim kako je ovo prvo svakako bolji izbor. Pa ako se nekome i igraju političke igre, gdje ćeš boljeg mjesta za to, od igrališta?
Ja samo znam da ću biti redoviti gost tamo, toliko da zapravo neću biti gost, nego domaćin. Već sam pikirao neke sadržaje koji mi se sviđaju, a siguran sam i kako će i mama i tata naći nešto za sebe. Da im ne bude dosadno…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.