PIŠE: Damir BEGOVIĆ
Ovo su fakti oko prvih, povijesnih izbora u Dinamu održanih po principu “jedan član – jedan glas”:
– na izbore je izašlo 7512 članova, što je 26,62 posto od ukupnog broja članova koji imaju pravo glasa, odnosno njih 28.125;
– na izborima je bio samo jedan kandidat za predsjednika, Zvonimir Boban;
– Bobanova lista „Dinamovo proljeće” osvojila je 6.677 glasova ili 98,79 posto važećih listića;
– nitko nije glasovao protiv.
Bio je to dakle doista povijesni dan za Dinamo na više razina, a ona najvažnija glasi: novi predsjednik kluba je Zvonimir Boban, karizmatični kapetan plavih i vatrenih, figura koju Dinamovi navijači godinama zazivaju, onaj koji je bez mrlje, čiji je ugled čist i neokaljan, a poštenje neupitno. Onaj koji je vrhunski potkovan nogometnim znanjem, a istodobno – s iskustvom iz Fife, Milana i Uefe – osposobljen za upravljanje velikim sustavima. Ako tamo i nije neposredno i samostalno upravljao, Boban je upravljanje Fifom, Milanom i Uefom promatrao iz neposredne blizine. I upijao.
I tako, Dinamu se napokon dogodio dan kojega je čekao sada već pa desetljećima, još od prvoga pojavljivanja Zdravka Mamića, sinonima za jednoumlje u Dinamovoj vrhuški, sad već daleke 2000. godine. Hm, jednoumlje; netko će primijetiti kako to možda ovdje i nije najprimjerenija kvalifikacija, s obzirom na Bobanovu faktografiju s početka teksta…
No, vratimo se povijesnim Dinamovim datumima i njihovoj znakovitosti. Krenimo s 10. ožujkom 2024. godine – naime, toga dana Dinamova legenda Velimir Zajec, predvodnik liste „Dinamovo proljeće”, na zasjedanju Skupštine izabran je za predsjednika kluba, pobijedivši protukandidata Mirka Barišića. Bila je nedjelja, prijepodne, Dinamovi navijači okupljeni pod zapadnom tribinom slavili su pobjedu svog kandidata, pjevalo se iz sveg glasa… Istoga dana, samo nekoliko sati nakon antologijskih izbora, u Maksimiru je bila igrana utakmica SuperSport HNL-a Dinamo – Slaven Belupo. Novinska izvješća, pa i službeni spiker na stadionu, prenijeli su tada službenu brojku; utakmicu je s maksimirskih tribina gledalo točno 5076 gledatelja! Otprilike toliko imao je i Futsal Dinamo u Ciboninoj dvorani kada je istoga proljeća 2024. koračao prema naslovu prvaka.
Nedjelja, 14. rujna 2025. godine, utakmica Dinamo – Gorica. Podsjećamo, samo 24 sata prije, na izborima za predsjednika pobjedu je odnio Zvonimir Boban, uz zaglušujući medijski odjek, pa i izvan granica Hrvatske. Očekivalo bi se od Zagrepčana, Zagoraca, Prigoraca, Turopoljaca, Slavonaca… obojenih u plavo da toga pohrle u Maksimir i u čast slavnoga Bobana, u ime novog poretka, novih bajkovitih demokratskih horizonata napune stadion do vrha, pa da ta sinergija publike, uprave i najskuplje Dinamove momčadi u povijesti otpuhne Goricu. Kad ono šok, dvostruki fijasko: gledatelja na tribinama Maksimira 9.670, rezultat na semaforu Dinamo – Gorica 1:2.
I što drugo zaključiti nego: Dinamova demokratizacijo, malo si precijenjena! A bogami, vi, Dinamovi profesionalci, puno ste precijenjeni – ako na tržištu vrijedite 70.45 milijuna eura, a Gorica 7.70 milijuna eura. I ne zna se što je više ražalostilo novopečenoga Dinamovog čelnika u svečanoj loži: pogled na ogoljene tribine ili onu teško izdrživu muku na travnjaku.
Tako ispada da je Dinamo, čak i ovakav očišćen, umiven, pošten i demokratičan, u Zagrebu – po defaultu i očekivano – magnet samo za Bad Blue Boyse, a da je onaj čuveni „istok” – vječito čangrizav i zahtjevan, ali beskrajno odan Dinamu – naprosto i simbolički iščezao onoga dana kada je istočna tribina dobila žutu oznaku i otišla u povijest.
A bez tog „istoka”, bez takve publike, odane, postojano brojne i tradicionalne, Dinamo više nikada neće biti isti. Nema te demokratizacije, ni karizmatične figure koja to može promijeniti. Ovo nije Dinamo kakav je nekada bio, onoga iz doba Bobanovog igračkog romantizma.
I još nešto; Bobanovim dolaskom dolazimo do još nezabilježenog stanja u Dinamu, a to je posvemašnji nestanak bilo kakvoga oblika otpora poretku; onoga što je primjerice nekada Mamić bio Canjugi, pa Boysi Canjugi i Mamiću, pa Šimić Mamiću… Sada je na djelu jedna lista, jedan kandidat za predsjednika, niti jedan glas protiv… S obzirom na sve ovo, izvjesno je kako s maksimirskih tribina nikada više neće zaoriti: „Uprava, odlazi!”. Jer, Uprava – to su sada oni koji su donedavno bili na sjevernoj tribini. Nekada u „spitkama”, sada u odijelima. Predvođeni svojim idolom iz mladosti.