PIŠE: Ante JUKIĆ
Političari stvarno puno govore. Većinom su to pametne i logične stvari, no po zakonu velikih brojeva mora im se ponekad zalomiti i nešto besmisleno. Među tim iznimkama posebno se ističe jedna, zbog koje političare odmah križam i ne razmatram kao mogući izbor. Pa taman bio on i najbolji na svijetu, imao program s kojim se apsolutno slažem. To je ono famozno obećanje, gotovo zakletva: „Ja/mi nećemo surađivati s umetni ime/stranku“. Izborni zakon nam je ionako manjkav, s puno ‘prosutih’ glasova, pa je stvarno glupo zaokružiti nekoga tko u startu ističe kako neće sudjelovati u donošenju odluka. Postavlja se pitanje, zašto takvi ljudi uopće ulaze u politiku? I zašto bi ih uopće netko razmatrao kao izbor?
Vjerujem kako većina političara ovo obećanje svojim potencijalnim biračima daje iz plemenitih namjera, kako žele dokazati svoju čast i poštenje. Međutim, ovo je potpuno promašen način za to, koji dokazuje elementarno neznanje i političku nepismenost. Odbijati bilo kakvu mogućnost suradnje može samo onaj koji ima apsolutnu većinu i podršku građana, a takvih nema. I uglavnom je dobro što ih nema, jer takva plebiscitarna potpora vrlo lako se može pretvoriti u jednoumlje, pa i diktaturu. Svi ostali dužni su surađivati i raditi kompromise, jer to je i smisao bavljenja politikom.
Sam sebi dovoljan, sam sebi najpametniji i najsposobniji, političar može biti u svojoj kući. U politici moraš poštivati i svoje ‘protivnike’, ali i njihove birače, što god mislio o njima. I nikad dozvoliti da te osobni animozitet prema nekome toliko obuzme, da ti taj netko postane opsesija koja ti ne silazi s usana. Jer time odaješ dojam iskompleksiranog čovjeka, nesposobnog za konkretan doprinos zajednici.
Puno je političara prodefiliralo našom scenom od osamostaljenja. Gledajući ovako sa strane, rekao bih kako je bilo mnogo njih sa zaista iskrenim i poštenim namjerama, a koji nikad nisu bili relevantan faktor. Upravo zbog svoje, oni će reći principijelnosti i dosljednosti, dok bih ja rekao nezrelosti. Konstantnim odbijanjem suradnje i sporazuma sa svakim tko ne zadovoljava njihove visoko moralno postavljenje kriterije, a takvi su zapravo svi drugi, dotični poštenjaci životare na marginama i granici izbornog praga, prije nego se utope u moru kandidata i takvi karakterni konačno nestanu sa scene. I gdje si bilo, što si radio? Kakav je tvoj doprinos? Nikakav.
Za ovakvo krivo shvaćanje dobrim je dijelom zaslužna i cijela naša politička atmosfera, koja vrvi apsurdima, promašenim tezama i kovanicama koje su se ustalile u svakodnevnom govoru s negativnim konotacijama. Jedan od takvih izraza je ‘žeton’, pa onda neki političari u strahu da ih netko ne bi proglasio žetonom, bježe od onog od čega ne bi trebali bježati. Nije svaka politička suradnja trgovina, niti je svatko tko sudjeluje u njoj ‘žeton’. To je rezervirano za one koji bez ikakvih moralnih i političkih kriterija pristaju biti dizači ruku, kako bi ostvarili neki svoj osobni interes. Takve treba jasno odvojiti od onih koji suradnjom s drugim akterima političke scene nastoje ispuniti dio svoj programa, maksimum onoga što mogu u danim okolnostima. No, mi smo puno toga zagadili i banalizirali, pa smo tako spremni nekoga proglasiti ‘žetonom’ ako je samo i uzeo u razmatranje neki prijedlog za suradnju.
Svaki čovjek, pa tako i političar, ima neke temeljne vrijednosti i stvari preko kojih ne može prijeći. Uvjete bez kojih neće surađivati ili ući u koaliciju. Međutim, takvih stvari je malo, sve drugo stvar je kompromisa i dogovora. Osobno ne vidim u čemu je problem surađivati s nekime tko ti nije blizak, ni politički, ni ideološki. Pa, upravo takve je poželjno imati pod kontrolom, na neki način ih korigirati, nego tvrdoglavo iz godine u godinu ostajati sa strane, kritizirati i jadikovati. Politika je, ili bi to trebala biti, poprilično jasna i jednostavna. Ponudiš biračima svoju viziju i program, analiziraš rezultate izbora, i onda vidiš kako te svoje postotke možeš iskoristiti kako bi ostvario barem dio onoga zbog čega su te ljudi birali. Jer sve nećeš nikad moći. I onda, jednako jasno kao što si predočio svoj program, izneseš javno i uvjete suradnje s Perom, Đurom ili Markom, i kreneš na posao. To je odgovorno bavljenje politikom, u službi zajednice, a ne svog imidža.
Nagledali smo se mi dosta onih koji su politiku sveli na osobnu razinu. I na državnoj, i na ovoj našoj lokalnoj razini. A stvarno mislim kako je dosta njih bilo časno i s poštenim namjerama. Oni su jedini pošteni i moralni, ne žele ni s kim, čitav program im se svodi na kritiziranje i pljuvanje drugih. I onda dođu izbori, a taj kojeg su kritizirali i pljuvali dobije više glasova od njih. Ali, ni on ne može sam, nego mora s nekim. I što sad? Ovaj beskompromisni poštenjak ima dvije mogućnosti. Može ponovno ostati po strani i gledati kako ovaj njemu neprihvatljiv dogovara suradnju s još neprihvatljivijim te svojim biračima to predstaviti dokazom svoje moralnosti.
A može i preuzeti odgovornost i ući u igru, ali izgubiti obraz i ljudima zgaditi politiku. Iako je, paradoksalno, donio dobru odluku. Sve se to moglo izbjeći, da je bio pametniji, racionalniji i odgovorniji. Da je jasno odvojio kritiku od osobnih animoziteta, da mu nije aureola oko glave bila važnija od konkretnih stvari koje je mogao ostvariti s dobivenim glasovima. Da nije mahao ovjerenim izjavama i obećanjima, da nije papagajski ponavljao kako ‘nikad neće s Perom, Đurom ili Markom’. Jer tako se samo možeš dovesti u situaciju u kojoj ćeš sigurno pogriješiti, što god odabrao. Ili ćeš biti politički irelevantan, ili ćeš biti važan, ali bez obraza i s mrljom koja će te uvijek pratiti.
To samo govori da u u politici, ali i životu općenito, treba izbjegavati ‘neću nikad’ i ‘hoću sigurno’. Ja, recimo, nikad ne govorim ‘nikad’…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.