PIŠE: Mladen KEVO
Poštovani Frede, nek’ ovo ostane među nama, ali u to da postoje neke Komisije Svetog Petra koje nas nakon našeg odlaska s ovog svijeta razvrstavaju tko je za Raj, tko mora proći Čistilište, a tko ide odmah u Pakao u to ja nešto ne vjerujem.
Ono, `Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti`, to da. Za dalje se ne usudim nagađati. Moja je teorija da Ljudi ne putuju u Nebo nego da ostaju na Zemlji; onoliko koliko njihova Ljudskost i Čovječnost i njihova Djela imaju moć zadržati se u pamćenju živih…
Ja se od Tebe u tom smislu nikad neću oprostiti jer ću trajno pamtiti Čovjeka, Građanina, Domoljuba, Patriota, Ljudinu – jednog divnog i za ovu poplavu kockastoglavih crnih panjeva svud uokolo nas toliko atipičnog čovjeka.
U ovom vremenu Ti bi trebao imati status Velebitske degenije, autohtone i zaštićene endemske vrste. Ali, ništa od toga. Živ si im smetao. Mrtav još i više. Već i prije ukopa pomokriti se po odru Dobrog čovjeka – to je jedna od nacionalnih disciplina u Hrvata. Kako Tužno. Koliko Tragično.
Pjesnik Pero Zubac u Mostarskim kišama pisao je: `U Mostaru sam volio neku Svetlanu jedne Jeseni…`. Ti si svoju Svetlanu volio u Vukovaru, volio si svoj Vukovar, Volio si svoju Slavoniju, Volio si svoju Hrvatsku. Krleža bi rekao: `Ispunio si svoju Ljudsku i Građansku dužnost`.
Gdje god da si, sigurno si na boljem mjestu od ovog. Osim nade da će ovo Ludilo jednom ipak proći – nama koji ostajemo ništa drugo ne preostaje. Bit ćeš Pamćen, Upamćen i Zapamćen jer Mržnja, iako je vrlo moćna, nikad nije imala zadnju riječ.
Zbogom, Prijatelju