PIŠE: Ante JUKIĆ
Cvijeće nikad ne bi trebalo gaziti, a ruže pogotovo. Postoje mnogi drugi i prikladniji načini slanja poruka i izražavanja svojih stavova. Toliko o činu dotičnog gospodina za kojeg, iskreno, nisam ni čuo do ovog incidenta minule subote na glavnom zagrebačkom trgu. A sad možemo malo i o drugim stvarima i perspektivama, koje uvijek postoje kad su ovakvi događaji u pitanju.
Recimo, ta gospođa što je položila ruže. Kako sama reče, to je dio njezinog performansa kojim podsjeća javnost na ubijene žene, svaka ruža za jednu žrtvu. Sama poruka je plemenita i protiv nje niti jedan normalan čovjek nema ništa, no znamo kako to već ide kod nas, čak i u takvim stvarima krije se bar zrno politike i ideologije. Gospođa je ruže mogla položiti bilo kad i bilo gdje, ali ona je to učinila baš na trgu za vrijeme molitve. Čime je na neki način poručila kako su (i) molitelji odgovorni za ubojstva žena kojima ona odaje počast. Uostalom, ne moramo oko ovoga previše nagađati, i ona sama je to otvoreno rekla. Njezin čin je provokacija i performans, a molitelji su ti koji ponižavaju žene i svakodnevno ih ubijaju. I simbolično, ali i doslovno. To smatra ona, to smatraju krugovi koji podupiru njezin aktivizam.
Ako smijem primijetiti, različita su tumačenja aktivizma i performansa kod nas, sve je to nekako nedorečeno. Kao da postoje dvostruki kriteriji. Ako, recimo, gazite hrvatsku zastavu ili je izvlačite iz jednog dijela ženinog tijela, onda je to satira i performans, pa i umjetnost po nekima. Tome se divi, to se čak i plaća iz proračuna. S druge strane, kad netko gazi ruže, to je skandalozan čin koji ponižava žrtve. Još jednom ponavljam, protiv sam gaženja ruža u bilo kakvim okolnostima, ali volio bih manje licemjerja i isključivosti. Tendenciozno i podlo je reći kako je čovjek ‘gazio’ ubijene žene. Možda je samo pokazao što misli o ovom aktivizmu ekstremne ljevice.
Za mene, ovdje je riječ o tipičnoj emocionalnoj ucjeni. Uzmeš jednu bolnu temu na koju su svi slabi, a ubijene žene to svakako jesu, i tako cijelo društvo prisiliš prihvatiti tvoj aktivizam. Jer, tko bi uopće mogao biti protiv izražavanja počasti žrtvama, postoji li netko tko to neće pozdraviti? Ako se pojedinac ipak usudi preispitati motive koji stoje iza ovakvih performansa, taj je automatski mrzitelj žena, nasilnik, katoliban i sve što već ide u taj uobičajeni koktel epiteta koji nam ekstremna ljevica svakodnevno servira. Skupljanje poena i parazitiranje na žrtvama najniži je oblik političkog i društvenog djelovanja.
I jedan naprasno prekinuti život je previše. Nažalost, nasilje i ubojstva žena dio su i hrvatske svakodnevice, ali ona nije ni blizu toliko mračna i opasna kako nam se često pokušava sugerirati i nametnuti. Ovo neprekidno medijsko bombardiranje, potenciranje pojma ‘femicid’ i stvaranje histerije više izgleda kao ideološka borba, nego iskrena briga i težnja situaciju okrenuti nabolje. Posebno je zlobno i pokvareno ubojstva žena dovoditi u vezu s moliteljima i Crkvom. Onoga tko to površno i banalno učini ne može se smatrati drugim, nego pojedincem kojem su u prvom planu neke njegove ideološke bitke, a ne one za zdravije i bolje društvo. Ma, zapravo, i sama terminologija je znakovita. Čim netko onako zlobno i s očitom netrpeljivosti kaže ‘klečavci’, sve je jasno. Takvi se ne moraju ni predstaviti. Izrazi poput ‘katolibani’, ‘klečavci’, ‘klerofašisti’ dovoljno govore o njima.
Da, slažem se. Recimo stop nasilju! Prema svima, a prema ženama pogotovo. No, recimo i stop jeftinom korištenju žrtava nasilja u dnevno-političke i ideološke svrhe!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.