PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Postoje događaji koji se utisnu u kolektivnu memoriju nekog grada pa s vremenom dobiju mitsku dimenziju i krenu se ispredati nestvarne priče.
Vinkovački koncert Prljavog kazališta iz 1993. godine nije takav slučaj; zaista je bilo veličanstveno, ultra-emotivno i na momente – nadrealno!
Pričajući s momcima u najboljim godinama, dobih frapantnu („frapantnu“!? Oho, širimo vokabular!?, op. ur.) informaciju:
– Malo sam kasnio na koncert pa sam čitavu večer stajao ispred „Lamuta“, bilo je super! Iza mene je bilo još hrpa ljudi! – istinito je svjedočanstvo jednog navijačkog veterana.
Za svačiju informaciju, restoran Lamut je od tadašnje bine na Korzu bio udaljen više od 300 metara (!?) pa vi vidite!
Ogroman je utjecaj nastup Prljavaca te ratne devedes’ treće imao na sve uključene u priču; starijim je ljudima u Vinkovcima tetovirao osmijeh na lica, makar na samo jedan dan, dok je nama mlađima, jer ipak sve je lako kad si mlad, ulio neku nadu da se život može vratiti u normalu.
Zauvijek smo im zahvalni na tome!
I da, s vremenom će priče izblijediti, svi svjedoci će prije ili kasnije umrijeti, čak će se i vječni Prljavci jednom morati ugasiti, ali nešto posebno s tog koncerta će živjeti i kad „nas sutra ne bude…“
