✍️ Ante JUKIĆ
S blagdanom Cvjetnice, nedjelje muke Gospodnje, ulazimo u Veliki tjedan, najvažniji i najsvetiji dio godine u katoličkom kalendaru. Sva bit kršćanstva sadržana je u njemu. Od zemaljskih počasti, preko patnje i muke, do konačne pobjede. Veliki tjedan je esencija Gospodinovog spasiteljskog poslanja, ali na neki način i slika života nas običnih smrtnika.
Krist čovjek je prilikom ulaska u Jeruzalem doživio vrhunac svog ovozemaljskog života. Svojim javnim djelovanjem privukao je mnoge ljude, stekao brojne sljedbenike. No, većinu njih kupila su njegova čuda i zanimljive pripovijetke. Možemo reći, za njih je on bio zvijezda koja je pružala spektakl, bilo im je zanimljivo u njegovu društvu. A i smatrali su ga onim koji bi ih mogao povesti u borbu protiv Rimljana. I zato su ga u Jeruzalemu dočekali sa svim počastima, mašući maslinovim grančicama i nazivajući ga kraljem.
Iako je Krist u svojim propovijedima uvijek pokazivao na Oca i dao do znanja kako njegovo kraljevstvo nije od ovog svijeta, te kako put do njega često zahtijeva patnju, ljudi su taj dio gurnuli u stranu. Razumljivo, jer ta priča nije bila uhu ugodna. Pa su mu onda, shvativši kako neće ispuniti njihove želje, preko noći okrenuli leđa. Dojučerašnji kralj je izgubio svoj sjaj i postao nepoželjan. Čak su mu i neki iz najbližeg kruga pokazali ‘palac dolje’.
Isus je na neki način proživio isto ono što i mnoge današnje ‘zvijezde’. Političari, umjetnici, sportaši, često i mi ‘obični’ ljudi. Danas si na vrhuncu slave, a već sutra te gaze i valjaju po blatu. Znamo kako to ide, u jednom trenutku si kralj i legenda, u drugom, kad više nisi toliko zanimljiv i isplativ, gotovo te se nitko više i ne sjeća. Tako bi vjerojatno i sam Krist prošao, da je bio samo čovjek. Cvjetnica bi bila njegov silazak s trona i povratak u anonimnost. Ipak, postoji taj jedan veliki ‘ali’. On nije ovozemaljska zvijezda, nije (samo) čovjek. Njegova slava ne blijedi i ne prolazi. Sve do slavodobitnog ulaska u Jeruzalem Krist je bio samo jedan od mnogih proroka. Karizmatik zanimljivih i mudrih poruka, intrigantnih razmišljanja, okrunjenih brojnim čudima koje je učinio. Bio je poseban, ali bilo je i drugih takvih prije njega. No, s onim što je uslijedilo nakon Cvjetnice, Krist je pokazao kako nije tek jedan u nizu. Nije kralj kojeg su ljudi očekivali, nego još i veći. Drugačiji kralj.
S današnjim danom počinje poslanje zbog kojeg je i sišao na Zemlju. Tek tad je u potpunosti svijetu pokazao svoju božansku narav i krenuo u borbu. Ne u borbu protiv Rimljana, ne u borbu protiv siromaštva, nepravde i korupcije. To su borbe ovoga svijeta, to može i netko drugi. Krist je krenuo u borbu za otkupljenje grijeha i spas čovjeka, a to može samo Bog. Koji se svijetu otkrio u Velikom tjednu u kojeg smo zakoračili.
Mi se danas zgražamo nad onim što je Krist prošao na kalvariji. Mnogi čak i žale što nisu živjeli u ono vrijeme, uvjereni kako bi se borili za njega do kraja, pa i pod cijenu smrti. Možda bi se ipak trebali zamisliti, možda i nije loše što nismo bili sudionici tih događaja. Jer, tko zna kako bi postupili, na koju bi stranu stali.
Rijetki su ljudi ostali uz Krista do njegovih zadnjih sekundi na križu, rijetki ga se nisu odrekli. Isto tako, rijetki su uživali u njegovoj patnji i iživljavali se na njemu. Većina su bili oni koji su ga dočekali kao kralja, ali je potom taj njihov entuzijazam polako okopnio. Da bi na kraju, kad su stvari postale ozbiljne i kad je u opasnost došao njihov život, ipak izabrali sigurnost. Odrekli su se Krista.
Današnji kršćani nisu direktno sudjelovali u događajima Velikog tjedna, no i oni svakog dana prolaze kušnju, suočavaju se s istim pitanjima, dvojbama i izborima. I zato bi se svi mi, dok naričemo nad Kristovom sudbinom na Golgoti i ljutimo se što su ga tamo neki slabići osudili na smrt, trebali okrenuti sebi i svojim životima, postaviti si nekoliko jednostavnih pitanja.
U kojoj bih se skupini onda našao?
Što ja Kristu činim svojim svakodnevnim postupcima?
Jesam li mu vjeran uvijek?
Ili mu i sam okrećem leđa kad ta vjernost nije isplativa, a moja je sigurnost ugrožena?
Ako su iskreni, odgovori bi nas mogli neugodno iznenaditi. Možda i posramiti…