Prohladni ožujski dan izmamio je na kanovačko igralište dvoznamenkasti broj ljudi željnih rekreacije poslije nedjeljnog ručka.
Dok su na basketu tri osnovnoškolca neumorno šutirala trice i budili nadu u bolje sutra hrvatske košarke, odbojkaško igralište zaposjela je šarena (da ne kažem tamnoputa) ekipica meni odnekud nepoznatih momaka.
Tjeran znatiželjom i rakijom, jednog od njih, koji je sa strane promatrao iznimno zanimljiv odbojkaški meč, priupitah nekoliko pitanja iz one čuvene rubrike „Stvari koje su vas uvijek zanimale…“.
– Mjesečno zaradim oko 850 eura – spremno progovara Prakash Kumar Basnet, državljanin Savezne demokratske republike Nepal, koji već četiri godine živi u Vinkovcima.
Radi u tvrtki Pekar d.o.o., u Vinkulji mu se sviđa baš sve: grad, ljudi, klima, običaji…
– Potrošim mjesečno oko 200 eura na smještaj i hranu, ostalo pošaljem obitelji u Nepal – pročitao mi je misli spremno odgovarajući na moje prešućeno pitanje.
Samo je jednom u ove četiri godine bio u domovini, naravno da mu nedostaje obitelj te bez mog potpitanja, priča dalje:
– Ne želim raditi niti u jednoj drugoj europskoj zemlji i, iako mi je u Hrvatskoj dobro, ipak ne planiram tu trajno živjeti, vratit ću se kući.
Možda ste iz uvodnih rečenica zamijetili da ovo neće biti sociološki elaborat naslova „Utjecaj stranih radnika na društvenu strukturu niže srednje klase u Hrvatskoj“, pogotovo što sam Ekonomsku politiku kod Rajka Odobaše polagao valjda dvadeset puta, nego pokušaj pitke, zanimljive pričice s elementima upitnog humora i mrvicom stanovite političke nekorektnosti.
Filipin(c)i iza ugla
Već je sada jasno da smo, za razliku od Engleske, Njemačke ili Švedske, odlično prošli; dobili smo pristojne, vrijedne i kulturne strance, dobre ljude koji poštuju zemlju i grad u kojem žive.
Ponosan sam na činjenicu da su Vinkovčanke i Vinkovčani raširenih ruku (možda netko i raširenih nogu?) primili ove momke koji nisu došli „uzimati posao nama Hrvatima!“, nego očito raditi poslove koje Hrvati ne žele.
Jer…
I mi Hrvati smo negdje „Nepalci“, životarimo i rmbačimo od sumraka do zore i natrag, daleko od doma, u nekoj rupčagi sa sedam cimera s kojima se vjerojatno nikad ne bismo družili da nas nužda nije spojila, štedimo i šaljemo novce obitelji, za doručak i ručak jedemo podrigušu, a za večeru ono što je ostalo od ručka, puštamo „U san mi dođu tambure“, maštamo o danu kad ćemo se vratiti i plačemo kad nitko ne gleda.
Dao bih stotinu Prakasha za jednog Hrvoja, ali šta je tu je…
Volio bih da su sutra na ovom igralištu, umjesto Sunila, Rajesha i Syama, moj Musa i njegova njemačka obitelj, Tile i Distleri, braća Bibo, Luka i Dačo Kujundžija sa svojim klincima, Želja iz Kanade, irski policajac Boki Klarić i njegova family …
Ali, život nije bajka, prije neka egzistencijalistička drama s elementima horrora.
Do trenutka kad će se svi naši vratiti kući, zaglavili smo s Nepalcima i oni s nama pa gledajmo da izvučemo najbolje iz te situacije.
A kada vam kći (ili sin?!) dođe kući, držeći se za ruke sa simpatičnim dečkom tamnije puti, ne višim od metar šezdes’t osam pa slavodobitno s vrata vikne: „Mama, tata, ovo je moj budući suprug Bikram!“, nemojte reći da niste očekivali i taj scenarij.
Ostaje vam samo da duboko udahnete i sjetite se one utješne rečenice:
„Dobro je, bar nije iz Bobote.“
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.