PIŠE: Ante JUKIĆ
Često se u medijima i društvu povlače paralele između rata u Ukrajini i našeg Domovinskog rata. One uglavnom stavljaju znak jednakosti između onoga što smo mi prošli i onoga što Ukrajinci trenutno prolaze. Istina, dosta je dodirnih točki, ali ima i puno razlika o kojima se ne priča baš puno. A ima i uvijek prisutnih apsurda i licemjerja, dvostrukih kriterija koji iste stvari različito tumače.
Ukrajina je, kao svojedobno i Hrvatska, napadnuta, na nju je izvršena agresija. I Ukrajinci su, baš poput nas u Domovinskom ratu, i brojčano i logistički inferiorni državi protiv koje se bore. Zemlja im je razrušena, žrtava je mnogo, puno ljudi je moralo napustiti svoje domove. Po tom pitanju svakako se možemo usporediti i to nije sporno, a sad bih se prebacio na razlike.
Za početak, malo tehničkih stvari. Na Hrvatsku je izvršena agresija u trenutku kad se voljom naroda željela osamostaliti, izaći iz tadašnje države, dok je Ukrajina u trenutku agresije već bila samostalna i neovisna država. Ratovi u Hrvatskoj i Ukrajini bili bi potpuno isti, da smo mi napadnuti sad, ili da je Ukrajina napadnuta u vremenima raspada Sovjetskog saveza, kad se borila za svoju samostalnost. Isto tako, Hrvatska i Srbija imaju povijest sukoba, nikad tu nije bilo mira. Nije, doduše, uvijek sve bilo idilično ni između Ukrajine i Rusije, no oni kao narodi ipak imaju više sličnosti. Uostalom, i jedni i drugi su pravoslavci. I dok je naš rat 1991. bio donekle očekivan, sukob Ukrajine i Rusije u 2002. godini malotko je mogao predvidjeti. Nije toliko bitno, ali kad se već priča, nije zgorega istaknuti.
Mnogo važnija razlika između naše i ukrajinske borbe je njezin odjek i tretman u svijetu. Uz pokoju iznimku, mi smo, ruku na srce, bili prepušteni sami sebi. Većina svjetskih sila nadala se kako će Srbija/Jugoslavija to riješiti i ugušiti po kratkom postupku. Svi su oni manje-više željeli Jugoslaviju i nisu imali previše simpatija za tamo neku Hrvatsku. Po njima, državu sljedbenicu poraženog režima iz Drugog svjetskog rata. Za pomoć smo morali doslovno moliti, a ovakav tretman kakav sad ima Ukrajina mogli smo samo sanjati. Danas se praktički cijela EU postavila na trepavice kako bi pomogla Ukrajincima. Što deklarativno, što materijalno. Prema Kijevu se šalju milijarde, osuda Rusije je jasna i nedvosmislena, ukrajinska borba je borba cijelog demokratskog svijeta. Ukrajinskog predsjednika dočekuje se crvenim tepihom, grli ga se i ljudi, obasipa darovima, novcem i oružjem, dok bi naš vjerojatno završio u Haagu, da nije preminuo. Moglo bi se tu još štošta nadodati, no nema potrebe. Borba ukrajinskog i hrvatskog naroda ima dodirnih točki, ali postoje i jasno vidljive razlike.
I tu sad dolazimo do jednog velikog apsurda. Te razlike uočava i hrvatska ekstremna ‘ljevica’, no na jedan specifičan način. Ako je suditi po njihovim istupima, za njih je ukrajinska borba skoro pa i ‘čišća’ od one naše. Pa tako pojedinci i udruge koje uoči ‘Oluje’ prosvjeduju zbog zločina naše vojske, nikad neće kroz istu prizmu gledati ukrajinsku vojsku i njezine akcije. Neće se rugati njihovom predsjedniku i posprdno ga nazivati komičarem, a pogotovo neće u pitanje dovoditi njegov legitimitet.
Neće dovesti u pitanje ni izdvajanje milijardi za naoružanje Ukrajine, dok se svako ulaganje u Hrvatsku vojsku smatra bacanjem novca koje se moglo iskoristiti u ‘humanije’ svrhe. Neće govoriti o udruženom zločinačkom pothvatu, o Ukrajini kao agresoru. Ponosno će isticati ukrajinski pozdrav, dok se istovremeno groze njegovog hrvatskog pandana.
Jasno, nedvosmisleno i bez mrvice relativiziranja će osuditi Rusiju, beskompromisno reći tko je agresor, a tko žrtva, odlučnošću koju nikad ne pokazuju kad je Domovinski rat u pitanju. I što je najapsurdnije, kao ‘antifašisti’ će lidera koji je proizvod upravo tog njihovog ‘antifašista’ nazvati fašistom, dok im je idol čovjek čija vojska uzvikuje pozdrav s ‘desničarskim’ konotacijama. Uglavnom, apsurda, licemjerja, dvostrukih kriterija i licemjerja koliko ti srce želi.
I zato ukrajinska i hrvatska borba nisu iste, koliko god dodirnih točki imale. Zapravo, same borbe jesu, no sve oko njih u mnogim se pogledima razlikuje.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.