Gdje su zastave? Imamo li što slaviti? I kome biti zahvalni?

PIŠE: Vladimir RUBIĆ

U jednoj televizijskoj emisiji vukovarski gradonačelnik i predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava podsjetio je na čin od prije nekoliko godina kada je skupina mladića pravoslavne vjeroispovijesti prilikom intoniranja hrvatske himne prigodom jednog sportskog događaja ostala mirno sjediti na svojim mjestima. Izostao je tom (ne)zgodom minimum elementarne pristojnosti.

Odakle tolika netrpeljivost tih mladića prema himni države u kojoj su othranjeni, možda već i zarađuju za život. Što ih je nagnalo na takav čin? Ti mladi ljudi uživaju sve blagodati ovoga društva, a tako uzvraćaju. To mi je teško shvatljivo.

Još mi je teže shvatiti da su državne zastave istaknute na kućama za državne blagdane više rijetkost nego pravilo. Očigledno je da kao društvo nismo izgradili kult poštovanja domovine. Nadam se da griješim i volio bih da me moji sugrađani demantiraju za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja te da ponosno istaknu naš barjak na svojim kućama. Kao što to redovito čine kada žene sina, navijaju za Vatrene ili sazidaju novu kuću.

Imamo obavezu i dužnost mlađim generacijama prenijeti našu prošlost, onu na kojoj je utemeljena naša država. Prenositi im ono što se 90-ih događalo u Hrvatskoj. Učiti ih o Domovinskom ratu i hrabrim hrvatskim braniteljima koji su pod tom istom zastavom ginuli na ovu slobodu. Kako će djeca uopće znati što obilježavamo 5. kolovoza i što znači ta istaknuta zastava?

Zamislite situaciju da očevi postavljaju zastave na svojim domovima, a djeca ih pitaju: “Tata, što je to? Zašto to radiš?”. I tu krene komunikacija. Odnosno edukacija. Znaju li naša djeca uopće kome smo danas zahvalni? Što nam danas znači Domovina?

Hrvatski narod i Hrvatska država postoje zahvaljujući braniteljima i svim dobrim ljudima koji u trenutku kada je najviše trebalo ostati i boriti se, nisu odustali. I zato želim vjerovati da će se na mnogim kućama diljem Lijepe naše ponosno vijoriti hrvatska zastava. Bude li tako neću se morati pitati; imamo li što slaviti? Imamo li kome biti zahvalni?