PIŠE: Ante JUKIĆ
Da me iznenadio snijeg krajem prosinca, pa i nije. Isto kao što me ne bi iznenadili i kratki rukavi. Takva su vremena i takvo je vrijeme. Pogotovo me nisu iznenadili komentari i pošalice izvađene iz naftalina s prvim pahuljama. U redu, ima smiješnih, nekad i sam nešto dobacim, ali neke su baš ono otrcane i ofucane. Kao i s HŽ-om. Pretjerujemo malo. Ispada da baš svaki vlak kasni i da zimsku službu baš uvijek iznenadi snijeg. I da su sve ceste zakrčene.
Zimska služba je kao i svaka druga služba. Neke se stvari vjerojatno mogu bolje odraditi, nekad i oni malo zakažu, ali rekao bih da je više do nas ostalih. Koji često samo gledamo zbog čega ćemo zakukati, kome ćemo nešto prigovoriti, tko će nam danas biti kriv za nešto. Svi moraju dobiti svoju dozu kritike, ismijavanja i omalovažavanja. Svi osim vatrogasaca. Oni su, molim lijepo, heroji uvijek i svugdje. Ljudi bez mane. Svi ostali manje-više dođu na tapetu, prije ili kasnije.
Doktori i zdravstveni sustav? Heroji su kad spašavaju živote, u specifičnim okolnostima zna im se u znak zahvalnosti pljeskati i lupati loncima po balkonima, no onda odjednom postanu korumpirani sebičnjaci koji primaju kuverte i rade u ‘fušu’ po privatnim klinikama. Možemo malo i o nogometašima i ostalim sportašima. Od velebnih dočeka i dizanja spomenika, do pljuvanja i omalovažavanja kad rezultati malo zakažu. Uvijek to nesretno ‘šaltanje’ iz jedne u drugu krajnost, od pukovnika do pokojnika. S pokojom iznimkom. Već spomenuti vatrogasci su uvijek pozitivni, dok je rad zimske službe i HŽ-a uvijek predmet ismijavanja. Hoćemo li ispraviti tu nepravdu? Ne mislim na vatrogasce, taman posla, već sam se jednom opekao na tu vatru. Neka njih na prijestolju, ali dajmo onda malo pohvala i zimskoj službi. Cijenimo malo više i njihov trud.
Ljudi rade svoj posao najbolje što mogu. Neke stvari jednostavno nisu do njih. Postoje tehnička ograničenja, ne možemo baš sve što imamo uložiti u njih, ima i drugih stvari u državi osim čišćenja snijega. Taman i da su stoput bolje opremljeni i da ih ima još toliko, protiv prirode nekad jednostavno ne možeš. Kad te ovako zatekne snijeg, pa ga još napada toliko, ne može se sve odmah očistiti. Ne ide to preko noći. Ne možeš ga hvatati u letu. A realno, malo smo i mi previše razmaženi i komotni. Čak i da su sve ulice očišćene, naći ćemo neku tamo sporednu, Aninu ili sličnu, pa ćemo zakukati što tamo još ralica nije prošla. Možeš misliti, evo svijet će se srušiti ako na toj silno važnoj cesti ostane snijega sat-dva.
Naravno, kad bi se i sve, ali baš sve ulice očistile, onda bi se kukalo kako ne možemo nigdje djecu na sanjkama provesti. Našli bismo već nešto. Da apsurd bude veći, stalno sanjamo i pjevamo o tom bijelom Božiću, sve nekakva patetika i bajke, a kad konačno dočekaš taj snijeg, najradije bi ga od muke pojeli. Ljudi, malo manje živciranja zbog snijega. Ako ćemo biti iskreni, većini nas i ne igra neku veliku ulogu u životu ako je neka cesta zatvorena. To je, štoviše, čak i dobro, jer statistika kaže kako se manje nesreća događa kad su uvjeti za vožnju loši. Čovjek tad više pazi, kad su vrijeme i cesta idealni, onda se osilimo i eto problema.
Zato, umjesto da se nabacujemo snijegom po zimskoj službi, pogledajmo što mi možemo učiniti. Za početak, dok prigovaramo drugima, mogli bismo uzeti lopatu u ruke i očistiti ispred vlastite kuće.
Ja, recimo, obožavam čišćenje snijega. Satima bih mogao sjediti u kući i gledati kroz prozor kako ga ljudi čiste. Žao mi je jedino kad je mokar i težak kao ovaj, onda stvarno dođem u napast izići van i pomoći im. Ali, ustrajan kakav već jesam, uspijem se već nekako suzdržati. Treba netko uostalom i pisati kvalitetne članke za Budicu.
P. S. Još nešto. Uvijek me zanimao taj porast prodaje lopata kad snijeg padne. Pa nemaju li ljudi svakako lopatu u kući, nije da im treba samo za čišćenje snijega?