PIŠE: Ante JUKIĆ
Svake put kad slavimo Dan pobjede, u zraku lebdi pitanje: je li ovo ‘ta’ Hrvatska? Ona koju se generacije sanjale, ona za koju smo se prije 30-ak godina borili. Je li pobjeda konačna ili je ostalo još nedovršenog posla? Neki će ići toliko daleko, pa će u pitanje dovesti smisao Oluje i općenito Domovinskog rata, a određeni krugovi iskoristit će svaku priliku kako bi bacili sjenu i pljuvačku na samu ideju hrvatske države. Upravo takvi stavovi dokaz su kako veličanstvena vojna operacija čiji 30. rođendan slavimo nije zaokružila priču. Štoviše, nije to učinila ni Mirna reintegracija nekoliko godina kasnije.
Dio građana nikad nije prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu i ne gaji pretjerane emocije prema njoj, blago rečeno. U to se možemo uvjeriti svakodnevno, posebno za održavanja događaja s izraženim nacionalnim nabojem. Bilo da su u pitanju utakmice reprezentacije, koncerti ili proslave velikih obljetnica iz Domovinskog rata. Ta anacionalna Hrvatska kao da želi ugasiti svaki dašak optimizma i ponosa. Potenciraju i preuveličavaju loše vijesti, često ih i izmišljaju. Po njima, u Hrvatskoj gotovo ništa nije dobro, a i to malo što je, služi kako bi, kažu oni, samo zamaskiralo stvarne probleme. Znate ono, ‘kruha i igara’.
Izvlače sulude zaključke, povezuju nepovezivo i narodu ‘dobronamjerno’ sugeriraju kako bi trebao bojkotirati sve svečanosti i proslave. Jer, kažu oni, time samo daje legitimitet kriminalu, lopovluku, a sve češće i bujajućem ustaštvu. Oni će čak reći kako je smiješno izvjesiti zastavu na pročelje, dok, recimo, mladi odlaze u Njemačku ili umirovljenici kopaju po kontejnerima. Kako će se to promijeniti, ako ne izvjesimo zastavu, još nikad nisu objasnili. Ti anacionalni krugovi predstavljaju se kao rješenje, iako je istina potpuno drugačija. Oni su problem, i to veliki. Problem koji koči Hrvatsku. I mentalni, ali i opipljivi, materijalni. Svi su oni, naime, uglavnom prikačeni na proračun.
No, nije radikalna ljevica jedini problem. Bilo bi dobro, kad bi bili jedini. Tad, zapravo, ne bi o njima govorili, jer bi bili irelevantni. Drugi problem današnje Hrvatske su oni kojima su puna usta ljubavi prema domovini, dok im djela često pričaju neku drugu priču. Oni su u stalnom sukobu s prvim problemom, nije im strano njime ni plašiti narod prije izbora, ali kad se stvari ogole do kraja, ostaje činjenica kako se ni njih ne može amnestirati za loše stvari kojih u Hrvatskoj ima. Štoviše, njihova je odgovornost možda i veća. Oni imaju alate u rukama, oni su, uostalom, i dopustili prvom problemu razmahati se. Oni ga, na kraju krajeva, dobrim dijelom i financiraju.
Zgodno bi bilo sad sve svaliti na leđa ova dva problema, no, nažalost, postoji i treći. Nisu ovi iskreni anacionalisti i domoljubi s figom u džepu nadnaravna bića koja su silom zauzela svoje pozicije. Svi oni manje-više imaju legitimitet, izabrani su na izborima, a još više neizlaskom na njih. To je najveći problem današnje Hrvatske, narod koji uvijek ne zna što zapravo želi.
I to je pitanje koje bi si svaki stanovnik ove države trebao postaviti. Je li ovo Hrvatska kakvu želim? Ako je, onda ništa ne treba dirati, dobro je ovako. Ako nije, onda je vrijeme konačno se obračunati s navedena dva problema. U današnje vrijeme opasno je koristiti neke izraze, sve se može krivo protumačiti, pa ću jasno naglasiti. Kad kažem ‘obračunati’, prije svega mislim na olovku i glasački listić. S time sve počinje i završava. Pojedinaca će uvijek biti, kako se ono kaže, psi će uvijek lajati, ali kad se izgubi politička moć i prekinu spone s državnim proračunom, vrlo brzo će taj lavež utihnuti.
Događaji poput dočeka nogometaša nakon Rusije i koncerata u Zagrebu i Sinju jasno pokazuju kako u Hrvatskoj još uvijek ima dovoljno ljudi koji vole svoju domovinu. No, ne bih se složio kako su oni dokaz konačne pobjede, što je konstatacija koja se često znala provlačiti nakon njih, vjerojatno pod naletom emocija.
Sve su to pobjede, ali ne konačne. Do nje ćemo doći tek kad svi iskreni domoljubi jasno detektiraju i u ropotarnicu povijesti pošalju dva problema. Prvo one koji Hrvatsku otvoreno ne vole, a potom i one koji se kunu u nju, ali to svojim postupcima ne dokazuju. Tek tad će domovina zaživjeti punim plućima i postati ono što može biti. Nije ni sad toliko loše, pogotovo ne onako kako neki žele prikazati, ali sigurno može i bolje. Tek tad ćemo moći proslaviti konačnu pobjedu.
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.