PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Čitali ste u Pogled s istoka:
vinkovačka Ultras bojna, zajedno s ostalim hrvatskim navijačima, uz sitne peripetije, stiže na pitoreskni (oduvijek sam htio upotrijebiti tu riječ, ali nisam imao prilike!) otočić Maltu.
Došli smo turistički, a nastavili teroristički…
Znate li recept za dobru Pizdariju?
Možda ga nećete naći na Coolinarici pa stoga utvrdimo gradivo i neophodne sastojke:
– jedan ili više idiota koji će, iz samo njima znanih razloga, sve započeti;
– nedostatak onih koji će imati volje, snage i muda to zaustaviti u samom začetku;
– alkohol i droge su ophodni (dakle, nisu neophodni), ali uz njihovu prisutnost pizdarija će vam puno bolje ispasti;
– protivnik u pravilu mora biti brojčano inferioran, nevičan obračunima, najbolje da je miroljubiv i pristojan. Ne preporučuje se pravljenje pizdarije s utreniranim MMA borcem s kroničnom zuboboljom i kreditom u švicarcima;
Ili s Rajkom.
– I posljednje, ali ne i najmanje bitno: najbolji chefovi za pizdarije u pravilu će pobjeći s mjesta događanja, skrivati se iza svojih drugara ili, ako recept krene po zlu, cviliti i ispričavati se poput parcova.
Pizdariju možete napraviti kod kuće, na ulici, u svatovima, na tribini, jednom riječju – uvijek i svugdje! A kad bi se, kojim slučajem, gradovima dodjeljivale Michelinove zvjezdice za pizdarije, Vinkovci bi dobili tri.
Sad kad smo se podsjetili, vratimo se na Maltu (ja više neću).
So it begins
Ljutiti zbog primljenog gola, sva ona spomenuta nakupljena nervoza, u kombinaciji s ogromnom vlagom u zraku i alkoholom, rezultirala je kaosom.
Jedan „naš“ je opalio jednog od četiri redara (!?) koji su šatro održavali red na čitavoj zapadnoj tribini, on se jadan nešto pokušao braniti, onda su skočili još neki „naši“ pa su ga propisno iznabadali, došla mu je nejaka pomoć pa su i njih prebili.
Naravno, lokalni živalj koji se zatek’o na utakmici, pribravši se nakon početnog šoka, poludio je i krenuo na nas kukom i motikom, jer ipak su oni potomci Sicilijanaca.
Dijelila nas je šiljata ograda, fizički obračun je bio gotovo nemoguć pa su se obje momčadi brzo prilagodile situaciji.
Jeste li ikada otkinuli sjedalicu sa tribine i zafijutili je smjeru nečije sljepoočnice? Retoričko je to pitanje, naravno da jeste…
Sjedalice su poletjele zrakom poput… Pa, stadionskih sjedalica i morao si biti strašno koncentriran i gledati u pravcu neprijatelja da koja ne bi aterirala u tvoj zatiljak.
Zvuči poznato, a, Krolo?
Trajalo je to i trajalo, ja sam se u samom začetku strateški povukao skroz uz rub tribine, daleko od neprijateljske vatre i dadiljao Tiletovog devetogodišnjeg sina Ivana, javljajući se na telefon znanim i neznanim objašnjavajući kako je „sve u redu, na televiziji uvijek izgleda gore nego što ustvari jest!“.
Nakon nekih sat vremena izmjenjivanja nježnosti, na stadion je umarširala valjda sva policija koja je u tom trenutku postojala na otoku; temeljna, interventna, specijalna, tajna, javna, komandosi, izviđači, civilna zaštita…
Većina glavnih glumaca u ovom akcijskom spektaklu je hrabro pobjegla s opkoljenog stadiona na razne načine (uglavnom kroz prozor WC-a!), a mi ostali smo ostali.
– Od koga da bježim, ništa nisam radio – pomislih naivno.
Kakav danak neiskustvu jer…
Hapsi sve!
Uletjeli su u nas k’o Šarić u BIPA-u i krenuli pendrečiti redom, ne pitavši, kao jugoslavenska milicija u svojim najslavnijim danima, privodeći svakoga tko im se izgledom nije sviđao.
Znao sam da sam najeb’o jer se nikada nikome izgledom nisam sviđao.
Dodatne upute batinašima stizale su s atletske staze gdje je, u društvu malteške murije, stajao stari druker Zoran Cvrk, „povjerenik za sigurnost pri HNS-u“, koji je manirom iskusnog udbaša prstom prokazivao koga treba hapsiti.
Trebam li reći da me je dvaput pokazao?
Otpor je bio uzaludan, nije mi pomogla ni rečenica: „Drugovi, ja nemam ništa s tim!“…
Uz nekoliko preventivnih udaraca u predio gušterače, bacali su nas na koljena, stavljavši nam lisice na ruke, one plastične, američke, što se urežu u kožu. U tom položaju smo proveli iduća dva sata tako da smo odahnuli kad su nas krenuli trpati u mini buseve.
Među 103 odabrana u četiri autobusa, ugledao sam i desetak Vinkovčana i nasmiješih se prvi put u zadnjih nekoliko sati.
– Dobro je, nisam ostao sam! A sad nas sigurno voze na aerodrom i deportivo lakorunja, ne da se njima zajebavati sa sto stranih državljana… – nadao sam se, kao i vjerojatno svi privedeni.
Dodatnih nekoliko sati proveli smo u busevima, vezani, gladni, žedni i smrdljivi, čekajući bilo kakve vijesti pa makar i dobre.
I onda trenutak istine…
Konvoj je krenuo i sve su oči bile uprte u cestu i znakove pored puta, čekao se samo natpis AIRPORT.
I dočekali smo ga!
Ogromni plavi znak s prelijepim bijelim slovima (font Helvetica, rekao bih) pokazivao je da za 500 m skrenemo lijevo želimo li stići do zračne luke. Nalazio sam se u prvom autobusu tik iza malteške marice, i sklopivši ruke kao bakica na misi (koliko su mi lije na rukama dozvoljavale), zažmirivši poluglasno izgovarao: „skreni…skreni… skreni… skreni!“.
Nije.
Masivna metalna kapija klizila je udesno otkrivajući prelijepu, srednjevjekovnu zgradu koja je ličila na sve, samo ne na zatvor.
Bio je to zatvor.
Slaba mi je utjeha u tom trenutku bila da se ovako sigurno osjećao Andy ulazivši u Shawshank.
Razmilili smo se po dvorištu, obasjani snažnim reflektorima, čekajući fotografiranje i davanje otisaka prstiju. Uspio sam malo i pridrijemati dok me drot nije nježno, čizmom, pozvao u zgradu.
Očevici kažu da sam onako raščupan, pospan i musav izgledao nezaboravno, stvarno bih volio posjedovati tu fotografiju.
Uzeli su nam sve stvari i prepratili u ćelije, nisam znao što, i još bitnije, tko me tamo čeka i kroz glavu mi prostruji ona poznata lepoglavska mudrost:
slobodan čovjek ima tisuću želja, a zatvorenik samo jednu; da mu cimer bude hetero.
KRAJ U SLJEDEĆEM BROJU…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.