PIŠE: Ante JUKIĆ
Nedavno u gradu naletjeh na starog poznanika, katolika. I tako, nakon onog klasičnog ‘šta ima?’ i ‘inače?’, ničim izazvan pohvali mi se kako upravo ide s joge. Nisam ništa rekao, ali moj pogled očito mu je bio dovoljan, pa mi počne objašnjavati što ja mislim, i zašto to što mislim nije točno:
– Ma, nema tu ništa strašno, čisto mi dobro dođe kao istezanje i vježba za disanje. I dalje ja redovito idem na svetu misu.
Ja i dalje bez riječi, s pogledom iz kojeg očigledno frcaju upitnici, tako da on i dalje nastavlja s monologom:
– Ljudi svašta pričaju, uglavnom gluposti. Ne znam zašto katolik ne bi smio ići na jogu, kao da to isključuje jedno drugo. U crkvi se molim, na jogi treniram, meni je to potpuno normalno.
Nisam ništa odgovorio, jer glupo bi bilo prvo druženje nakon toliko vremena pokvariti teškim temama, pa sam brže-bolje skrenuo na politiku i nogomet i u tom tonu je i završilo ovo naše ćaskanje.
Nema što, lijepo zvuči objašnjenje ovog mog poznanika, toliko da je zaista prava šteta što ne drži vodu. Ne mogu se odvojiti fizička i duhovna komponenta joge. Bez duhovnosti, to nije joga. Kao što sarma bez kupusa više nije sarma, nego samo mljeveno meso. Istezanje i razne vježbe dio su svakog treninga, pa opet nitko neće nakon, recimo, dolaska s aerobika, naglašavati kako je bio samo na treningu. Ako netko u jogi traži trening tijela, onda je na krivom mjestu, jer za to postoje mnoge druge mogućnosti.
Joga je zaokruženi koncept koji obuhvaća vježbe za tijelo, ali i razne metode duhovnog uzdizanja, u čijem središtu nije Bog kojega ispovijeda Katolička Crkva. Zamislimo, primjerice, muslimana kako kleči pred raspelom, pa svom začuđenom prijatelju objasni kako on samo isteže zadnju ložu? Ili kako sudjeluju na Križnom putu jer mu to dobro dođe za kondiciju? Prebire pod prstima zrnca krunice kako bi si malo olakšao bolove zbog artritisa u šakama? Malo bi to glupo izgledalo, jer ove pobožnosti nisu samo fizička komponenta vidljiva golim okom, to je svima jasno. Sve one usmjerene su prema Trojedinom Bogu koji je u suprotnosti s onime što islam poučava.
Katolici znaju biti specifični, neki bi rekli naivni i lakomisleni. Sve im se može prodati, svašta podvaliti. Pogotovo ako je lijepo zapakirano. Još ako je u pitanju trend ili, kako se na starohrvatskom kaže, ‘must have’, teško je odoljeti. Grijeh je loš sam po sebi, no on je dio ljudske prirode, svi ponekad padnu. Puno veća zamka za vjernika je kad neke stvari koje su nespojive s njegovom vjerom uopće ne smatra lošima, i kad im širom otvara vrata. Bez imalo problema ‘kombinira’ s otajstvima svoje vjere. Pa tako danas imamo katolike koje će bez imalo grižnje savjesti i osjećaja kako čine nešto loše direktno nakon Svete Mise nedjeljom otići u trgovinu. Prakticirati jogu, posjećivati razne bioenergetičare i životne trenere, pročitati horoskop ili čuti što kaže neki vidovnjak.
Nije mi uopće namjera ocjenjivati jogu, prikazati je dobrom ili lošom. Kao i kod drugih stvari, i ovdje ću se držati principa ‘tko voli, neka izvoli’. Međutim, ne možemo miješati višnje i trešnje, treba stvari nazvati pravim imenom. Ne postoji joga bez boga, a taj bog nije Onaj kojeg naviješta Katolička Crkva. Joga je u direktnom sukobu s prvom Božjom zapovijedi, a potom i mnogim porukama samog Krista, kao i riječima zapisanim u Svetom Pismu. Katolička vjera i joga jednostavno su nespojive. Što god vježbe istezanja i disanja o tome rekle…
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Budica.info.