PIŠE: Ivan Grigić – Šinko
Namršteni policajac, koji bi bez puno šminke mogao glumiti prevarenog muža u turskim sapunicama, jednom je rukom otvorio teška, metalna vrata ćelije, gurnuvši me drugom u polumrak iste.
Goli, sivi zidovi, dva madraca na podu, mali lavabo i WC školjka u ćošku… Sve me podsjećalo na studentske dane.
I prozor, ako se ta rupa u zidu išarana rešetkama kroz koju se dva goluba ne bi mogli provući bez da se dodiruju, može nazvati prozorom.
Nije mi bilo prvi put da sam zaglavio u zatvoru (kosa crta) pritvoru, sa svojih 29 imao sam već nekih iskustava, ali ovo se poprilično razlikovalo od noćenja u vinkovačkoj muriji ili osječkog prekršajnog.
Sjedoh na madrac, pokušavši ne razmišljati od čega su sve te skorene fleke po njemu, i pomislih:
– Jebote, kako će ovo završiti?
Ali, možda najbolje da krenem ispočetka…
Što može poći po zlu?
– NE MOGU I NA ISLAND I NA MALTU, NEMA TRIKA!!! Kao prvo nemam para, kao drugo tek sam se vratio u Dilj, kako ću odmah otići na deset dana, a kao treće… – izlagao sam svoju situaciju glede odlaska na repku pred šarolikim auditorijem navijača, skitnica i avanturista.
– A šta je kao treće?
– Nemam para – zaključio sam.
Kvalifikacije za SP u Njemačkoj nudile su vrhunsku egzotiku: Bugarska, Švedska, Island, Malta, planirao sam odraditi barem tri četvrtine od ponuđenog. I da, igrali smo i s Mađarskom, ali to nismo računali kao gostovanje.
Možda će zvučati neobično, a opet možda posve logično: uvijek smo više priželjkivali čudnija gostovanja tipa Estonija i Andora negoli Njemačka i Francuska, bez obzira na ugled protivnika i njegov stupanj (ne)civiliziranosti. Što dalje i što neobičnije – na takvim se putovanjima vidi razlika između navijača i „navijača“.
Nisam dugo razmišljao i odabrao sam, kao i većina ekipe, odlazak na Maltu iz više razloga, a presudilo je što su hrvatski navijači, na neku čudnu foru, imali osiguran čarter let iz Zagreba po nekoj smiješnoj cijeni.
A i tekma je u srijedu pa neću fulati svoju utakmicu za Dilj u kojem sam bio doslovno nezamjenjiv!
Toliko nezamjenjiv da jednom prilikom nitko nije primijetio da me nema na treningu dva mjeseca.
Trpinjska (auto)cesta
Ekipe su se brzo formirale, krenuli smo u utorak predvečer, u mojem auto nepoznate marke tipa Fiat i po’ reprezentacija Kanovaca plus predstavnik Kolodvor kvarta.
Nikad prije nisam letio čarterom (znate ono; letiš u srijedu ujutro, u podne si na cilju, malo lajsaš po gradu, pogledaš tekmu i avionom si kući isto u srijedu), vrlo je praktično i nimalo ultra.
I već na putu jedna zanimljiva situacija, koja kao da je bila upozorenje za ono što nas čeka…
Na jednom dijelu autoceste su se izvodili radovi pa je brzina bila ograničena na 50 na sat. Jedna jedina traka, s desne strane ograda, šljunak , signalizacija, znakovi, zaštitna mreža, a s lijeve jedva mjesta da prođe Opel Corsa…
I u takvoj situacija gdje voziš polako, u mraku i prašini, čujem Musu, mojeg kopilota kako urla:
– ŠTA RADI OVAJ IDIOT!?!?!?
…i odjednom nas počinje obilaziti autobus (!?!?) i gotovo nas zabije u one znakove i šljunak pokraj.
Jedva sam nekako zaustavio, oblak prašine, auti trube, a mi vidno šokirani! To je trajalo tek nekoliko trenutaka jer se šok ubrzo pretvorio u bijes.
Čekali smo da ponovno dođe normalan dio autoputa, brzo smo ga sustigli, otvorili prozore i zasuli ga punim limenkama piva!
Ufff, kako je to pucalo, toliko smo ga izraketirali da se morao zaustaviti i upaliti „sva četiri“
Jebiga, znam da nije u redu, ali prvi je počeo….
I da, busu ni malo nije pomagala činjenica da je imao beogradske registracije.
Brat uz brata…
Došavši u Zagreb, na Ernestov poziv se nalazimo u kafiću Azzuro koji je držao Hasan, jedan od poznatijih i priznatijih navijača Dinama.
Ulazimo unutra i odmah sa vrata uberem da smo mooooožda mogli izabrati i neko drugo mjesto za sastanak.
Azzuro je bio prepun Bad Blue Boysa svih generacija, oblika i veličina i, trebam li reći, svi su kao po komandi pogledali u nas!
Napetu situaciju prekide jedan od njih – niti najveći, niti najjači – prišavši s pitanjem:
– Ultrasi, a?
Nisam bio siguran kako nas je provalio, možda nas je odala Tocina majica na kojoj je velikim, vojničkim fontom pisalo ULTRAS VINKOVCI.
Umjesto mene, odgovorio je Tompa, u svom stilu, klimnuvši glavom prema njima:
– Boysi, a?
Sinkronizirano smo se nasmijali.
I ta scena govori o nekadašnjem navijačkom kodeksu na reprezentaciji jer…
… pola tih momaka iz kafića, pripadnika BBB podgrupe „d 42“, bili su napadnuti u Vinkovcima samo mjesec dana ranije. Došli su minibusom u Glagoljašku ulicu, mi smo bili u stotinjak metara udaljenom Emporiju, krenuli na njih, murija ih je sklonila u kafić „Saloon“ pa je, sukladno imenu lokala, kao u kaubojskim filmovima, nastao krš i lom.
Trajalo je to nekoliko minuta, letjele su boce, stolice, pepeljare, ofingeri, a sportski novinari bi to opisali ovako „brojčano nadmoćni domaćini su napadali u valovima i opasno prijetili, dok su se gosti iz Zagreba opredijelili za defanzivniju taktiku i uspješno su odolijevali svim napadima, izvukavši u konačnici neodlučen rezultat.“
I sada, u srcu Zagreba, zajedno u kafani uz pivo i rakiju, prepričavamo doživljaje iz oba kuta.
I smijemo se.
Jer idemo na repku.
Neprocjenjivo.
A trebao je to biti lagani izlet…
Sutradan mamurni gotovo kasnimo na avion, spavam čitavim putem i na Maltu stižemo oko podne pa imamo sasvim dovoljno vremena obići glavni gradić La Vallettu…
Tekma je predvečer, nas petstotinjak Hrvata smještaju na glavnu, zapadnu tribinu, pored nas Maltežani, domaći, obični, na stadionu u vrh glave tisuću ljudi.
Kao u Koprivnici, otprilike, samo što malteški stadion klingonskog imena Ta’ Qali ima i tribinu Istok.
Od ulaska na stadion se osjetila neka napetost i nervoza za koju su, nažalost, bili zaslužni i poneki Vinkovčani(n), o tome ću možda jednom opširnije, tko je bio znat će o komu/čemu (dativ), govorim.
Utakmica dosadna, mi izraziti favoriti igramo kao po kazni, vodimo jedan nula, a na tribinama se kuva li kuva… Malo sa onih par redara i policajaca, više međusobno. Možda bi tako i završilo i o ovom gostovanju nitko ne bi pričao duže od dva dana da se nije dogodila 74. minuta…
Tada Stipe Pletikosa dobiva gol iz obližnjeg kafića i nastaje cirkus kakav na Malti nikad prije, a bome ni poslije, nije viđen…
NASTAVLJA SE…