U ranijim epizodama:
hrvatski navijači, među kojima se nalaze i Vinkovčani, nakon kvalitetno izazvanih nereda na stadionu Ta Qali, bivaju odvedeni u malteški zatvor.
Ćelija je bila takva da bi i grof Monte Cristo pomislio: „Jebote, kak’a rupa!“.
Sjedoh na već opisani madrac koji je vidio više tjelesnih izlučevina od Severine i kad bih napisao da mi je bilo svejedno i da se nisam uplašio, bila bi to laž epskih proporcija. Sjetio sam se obitelji, Vinkulje, prijatelja, nogometa i razmišljao kad ću sve to opet vidjeti, čak mi se u jednom trenutku oko oznojilo, ali sam se brzo pribrao.
Jer, kad si u prekršajnom znaš da izlaziš za, u mom ranijem slučaju, 21 dan i prilagodiš se tome, križaš dane, učiš romski, ubijaš vrijeme i trudiš se biti koliko-toliko dobar sa svima.
Ali, kad je ovakva neizvjesnost, devedeset i devet misli ti se mota po glavi; što ako ostanemo 10 dana, 30 ili, šta ti ja znam, pet mjeseci.
Šta ako je bačena stolica nezgodno pogodila nekoga i možda ga ubila…? Što ću s faksom, nogometom…?
Da kojim čudom imam curu, bi li bi me čekala?
Što ako ne stignemo kući do subote, a Ciba igra sa Slavenom Belupom?
Imao sam dvije logične mogućnosti; početi razmišljati o kopanju tunela ili ne razmišljati i kopati nos. Odlučih se za ovu lakšu…
Zaspao sam iznenađujuće spokojno kao da je sve u najboljem redu i to toliko kvalitetno da nisam čuo ni otvaranje ćelije, ni čuvara, ni zatvaranje. Samo sam u polusnu vidio poznatu njušku kako stoji iznad mene i smješka se.
Stoja!
Darko Stojanović, Vinkovčanin, suborac s tribine, bratić, drug i prijatelj, spadao je u onu elitnu kategoriju „Pet ljudi koje bih volio imati za cimere u ćeliji na Malti dok čekaš bilo kakvu vijest“.
Nasmijah se, tek drugi put u posljednjih desetak sati, i ponovno zaspah.…
Svatko nosi svoj (malteški) križ
Uporna sunčeva zraka kao laser je palila moje, pravilno raspoređene, crte lica, ali sam bio toliko umoran da se nisam ni trudio pomaknuti. Zaškiljio sam, i shvativši gdje se nalazim, lagano zapjevušio stihove mojeg trećeg najdražeg Novosađanina
„Kroz rešetke nije zora, to što zora biti mora…“
Iznenadila su me otvorena vrata ćelije i gužva na hodniku; vani su bili doslovno svi od 102 hrvatska zatvorenika (ja sam bio sto treći) i pozorno slušali, kasnije sam saznao, malteškog odvjetnika kojem je zapala ta čast da nas brani na sudu.
Dok je vidno uplašeni gospodin, obučen kao Jehovin svjedok-pripravnik, pokušao nešto objasniti na slabašnom engleskom, sijevala su potpitanja novih „klijenata“: Što? Kako? Zašto?… I možda najbitnije: Kada?
Uglavnom, galama na tiletovskom engleskom i nimalo konstruktivna rasprava su trajali možda nekih sat vremena, dok nismo dešifrirali što je pjesnik, u ovom slučaju odvjetnik, htio reći:
optuženi smo po 20 točaka (!?!?), bilo je tu svašta, od napada na službenu osobu, uništavanje imovine do nanošenje teških tjelesnih ozljeda, jedino nas izgleda nisu optužili za globalno zatopljenje, sodomiju i neovlašteno trgovanje dionicama.
Posebno se isticala prva točka, koja nas je sve sledila: pokušaj ubojstva!
Dobra vijest je bila ta što nam je suđenje zakazano već za popodne, u 14.00, tako da ćemo barem odmah saznati našu sudbu kletu.
Raduje me jedna istina…
Dvjesto šest zabrinutih očiju natiskalo se u veliku sudnicu i sve bijahu uprte u maltešku sutkinju koja je izgledom malo bacala na Mladena iz TBF-a. Samo što je imala nešto dužu bradu.
Pomno ju slušajući, saznajemo da su malteške vlasti ponudile nagodbu; priznamo li krivnju „po svim točkama optužbe osim točke 1“, dobivamo izgon sa Malte na 21 mjesec i, teoretski, poslije suđenja smo slobodni.
U slučaju nepriznavanja krivnje, ostajemo na otoku do okončanja postupka.
Velika većina nas je odmah, s neskrivenim oduševljenjem, pristala na prvu varijantu, pogotovo kad smo dobili garanciju da izgon vrijedi SAMO za Maltu, a ne i zemlje Europske unije (iduće godine se igralo svjetsko u Njemačkoj, gre’ota propustiti).
Ipak, tri momka nisu pristala na takav deal, nisu željeli da im u dosjeu piše bilo što pa su ostali na Malti, pokušavajući dokazati svoju nevinost.
Potrajalo je, ali su uspjeli!
Možda nikada u životu nisam vidio da se tako velikoj grupi ljudi tako naglo popravi raspoloženje, a da nije u pitanju kokain ili gol u sudačkoj nadoknadi.
Uskoro smo bili u avionu koji je navodno poslala, ni više ni manje, nego hrvatska Vlada, od milja smo ga nazvali Con-air, krenula je i pjesma pa smo više sličili na maturante na povratku iz Praga, nego neku zajebanu, robijašku ekipu.
Danas, dvadesetak godina kasnije, i dalje mi nije ni najmanje žao što sam tog ljeta potegao na Maltu, bogatiji sam za još jedno iskustvo jer kako se kaže „sve to ide u staž“, a i skinuo sam još jednu stavku sa popisa „Što sve moram uraditi do 30. godine“…
Ipak, čvrsto sam odlučio da mi je ovo posljednje lišavanje slobode u životu, ali znate kako kažu „Čovjek snuje, murija odlučuje“, tako da sam već iduće godine ponovno zaglavio.
Ali, to je već neka druga priča…
Kraj epizode