PIŠE: Zoran Tomić
Ovo je priča o Cibaliji i o onima koje je taj vinkovački nogometni klub na direktan ili na indirektan način dotaknuo i koji godinama s njim žive. Nekada vinkovački ponos, a danas vinkovačka tuga. Neke riječi, podaci i konstatacije iz ovoga teksta mnogima neće baš najbolje sjesti. Pojedinci će biti ogorčeni, ljutiti ili povrijeđeni. Ali, sve se dogodilo, ništa nije izmišljeno.
Tema upravljanja i vlasništva je vrlo kompleksna, a da bismo je shvatili treba strpljenja i mali povratak u dalju prošlost. Preciznije, na kraj Drugog svjetskog rata.
Tada je Njemačka poražena, razorena i podijeljena u dvije države; SR Njemačku, s tržišnim gospodarstvom i kapitalizmom, te Istočnu Njemačku s komunističko-partijskim upravljanjem državom. Znači, isti narod, isti mentalitet, u dvije Njemačke je od 1945. godine startao doslovno od nule.
I za 45 godina, do pada Berlinskog zida, u Zapadnoj Njemačkoj su stvorili naprednu i moćnu državu i uzdignuli svoj automobilski ponos, Mercedes.
A u isto vrijeme komunisti u Istočnoj Njemačkoj su uspjeli stvoriti siromašnu i neuspješnu državu te proizvesti vlastiti automobilski ponos, Trabant.
I u Hrvatskoj su, poslije Drugog svjetskog rata, o svemu odlučivali komitet i partija. Izmislili su društveno vlasništvo koje je funkcioniralo po principu NAŠE, NIČIJE i SVAČIJE. Bez obzira što je bilo i dobrih stvari u tom sistemu i što nas za to razdoblje vežu neke lijepe emocije (besplatno zdravstvo i školstvo, sindikalna odmarališta i dr.), taj politički sistem je propao na svjetskoj tržišnoj utakmici.
Lokalno, u Vinkovcima, nakon 1945. godine, nastale su Društveno Političke Zajednice (u daljnjem tekstu DPZ), ali da ponovim; iza svake pore društvenog života, pa tako i sporta, stajali su partija i komitet. Nekada je DPZ bila bivša Skupština općine Vinkovci, a današnji DPZ je Grad Vinkovci.
Vinkovački nogometni procvat
U Vinkovcima je 80-ih godina partijski komitet u vinkovački Dinamo instalirao grupu (pro)komunističkih direktora te je ostvaren svojevrsni procvat nogometa u Vinkovcima. Klub je ušao se u Prvu jugo-ligu, izgrađen je novi stadion, a u godinama koje su uslijedile Dinamo je zauzimao istaknuto mjesto na nogometnoj karti bivše države.
Međutim, uz sve navedene sportske i graditeljske uspjehe po mom skromnom mišljenju u tim su godinama, možda u dobroj namjeri, napravljene TRI kardinalne pogreške za VK nogomet, čije posljedice i danas osjećamo:
-
mali grad, a veliki stadion;
-
mentalitet dovođenja igrača;
-
loša omladinska škola.
Mali grad, a veliki stadion
Nakon epohalnog ulaska u Prvu jugo-ligu podleglo se euforiji, pa je sagrađen prevelik i nefunkcionalan stadion. Na primjer, Grad Rijeka ima četiri puta više stanovnika i stadion od 10.000 gledatelja, kao i Vinkovci. Naš stadion već 40 godina zjapi prazan, popunjen je bio samo prve godine nakon ulaska te kada bi gostovali Zvezda, Partizan, Dinamo ili Hajduk, a u novije vrijeme Obilić ili Wolfsburg. Stadion danas izgleda zapušteno i derutno, s prevelikim troškovima održavanja. Za Vinkovce bi bio primjeren stadion za cca 3.000 gledatelja. Čak bi se moglo reći da je takav glomazni stadion kasnijim upravama bio svojevrsni psihološki uteg jer je stvorio lažni privid o Cibaliji kao velikom klubu, koji realno gledajući to nikada nije bio.
Mentalitet dovođenja igrača
U Vinkovce je dovedeno bezbroj igrača i može se slobodno reći da među njima nema ni jednog primjera lošeg čovjeka ili sportaša. A neki su čak – poput Halilovića, Čopa ili Bartolovića – donijeli navijačima puno radosti. Međutim, svaki manji klub si takav model egzistiranja ne može priuštiti. Hajde da u sezoni dovedeš dva–tri ciljana pojačanja, ali da 70 % igrača bude „sa strane” je katastrofa. I put u propast. Jer, sve te brojne igrače je trebalo skupo platiti, osigurati im hranu, dati im stanove… Tadašnja DPZ je to mogla jednostavno financirati tzv. „društvenim dogovorom“ i obaveznim izdvajanjem novaca za Cibaliu iz vinkovačkih firmi.
Ali, svaki model vlasti ima svoj rok trajanja, pa tako i partijski. Kada se prvi put na izborima nešto pitalo i građane, komunisti su vlast trajno i nepovratno izgubili.
Loša omladinska škola
Omladinska škola im je bila zadnja rupa na svirali. A trebala je biti kamen temeljac kluba. U glavama tadašnjih klupskih čelnika i trenera, nije sazrela svijest da su za opstanak kluba i budućnost potrebni snažna omladinska škola i stvaranje domaćih igrača. Uljuljkani početnim uspjesima nitko nije razmišljao da će zlatno doba proći i da će se i poslije morati živjeti i preživjeti. Deviza ili moto „samo doveden igrač je dobar igrač“ bila je misao vodilja legendarnog vinkovačkog trenera i postala je modus operandi mnogim generacijama poslije u Genscherovoj bb.
Dovedi, plati i ništa ne zaradi
Nakon demokratskih izbora 1990. godine nova vlast je promijenila ime kluba. Dinamo je ostao u Moskvi i Pančevu, a ponovno se rodila Cibalia. Na žalost, sve drugo je ostalo isto. Jedan DPZ, zamijenio je novi DPZ koji se, doduše, sada zove Grad Vinkovci. Umjesto da se u Cibaliji pokušalo promijeniti taj naslijeđeni i pogubni mentalitet, nastavilo se po starom.
U razdoblju vladanja novoga DPZ-a, u posljednjih 30-ak godina u Vinkovce je dovedeno više od 400 igrača izvan našeg slavonskog bazena. Evo jedan eklatantan primjer; po podacima s Transfermarkta samo u jednoj sezoni (2016/17.) u Cibalijinom rosteru našlo se čak 49 igrača!!! Od toga njih čak 27-orimca bila su izvana, sve po već uhodanom obrascu; DOVEDI, PLATI i NIŠTA NE ZARADI. Ovo je potpuno u skladu s ranijim „društvenim vlasništvom“ i krilaticom: NAŠE, NIČIJE, SVAČIJE.
U Cibaliji nisu primijetili da su se vremena itekako promijenila. Zavladali su zakoni tržišta. Kada su vinkovački poduzetnici shvatili da je pomaganje Cibaliji postalo bacanje u „rupu bez dna“ i da nema nikakvog klupskog plana samofinanciranja, počeli su od kluba dizati ruke. Trend pada Cibalije je nastavljen.
Nogometno tržište
A evo kako su se za to vrijeme drugi klubovi HNL-a ponašali u novome vremenu, u toj sportskoj tranziciji; Gorica je Kristijana Lovrića dovela iz Kustošije „za ništa“, pa prodala za dva milijuna eura, a Iyayija Atiemwena za 2,5 milijuna eura Dinamu...
Istra 1961 prodala je braniča Maura Perkovića za oko 2 milijuna eura Dinamu kojemu Šibenik prodao veznjaka iz svoje škole Marka Bulata, a transfer će iznositi između 1,5 i dva milijuna eura. Varaždin je Tonija Teklića prodao Trabzonsporu za 1,2 milijun eura. Lokomotiva je Ferencvarosu prodala Myrta Uzunija za 1,9 milijuna eura, Ibrahima Aliyuja u Houston Dynamo za nešto više od dva milijuna eura, a za mladog Luku Stojkovića inkasirala je tri milijuna eura (Dinamo)… Kustošija je, pak, za vrtoglavih pet milijuna eura prodala Mikayila Fayea u Barcelonu! I tako dalje, i tako bliže…
Evidentno je da se Cibalia tu nije snašla. Nije uspjela zauzeti pozicije na nogometnom tržištu, odnosno uskočiti u proizvodnu traku Mercedesa, nego je malo pomalo zaostajala i na kraju završila u starom već istrošenom Trabantu, u kojem se na žalost i danas nalazi.
Začarani krug
Ali, budimo do kraja iskreni i korektni. Novi DPZ je sve pokušao; kao na traci su mijenjali predsjednike i nadzorne odbore, uprave, sportske direktore i trenere, dovodili stotine igrača, neuspješno tražili investitore, čak odradili i rijetke solidne igračke transfere, krpali rupe u budžetu kluba, ali sve je bilo uzalud. Nije se našao izlaz iz začaranog kruga.
Također treba pošteno reći da se nitko iz starog, a ni novog DPZ-a (ili većinskog vlasnika) nije od Cibalije obogatio. U Cibaliji je kronično nedostajalo novca. Znači, bilo je i sposobnih ljudi u upravi, nadzornim odborima i sportskom sektoru, ali zbog DPZ-ovskog upravljanja nisu mogli ništa ozbiljnije napraviti.
Rad u Cibaliji je postao noćna mora od kojeg se počelo bježati kao vrag od tamjana. U tim nemogućim uvjetima najviše je izdržala donedavna predsjednica Dea Lasić. Kako joj je bilo, to samo ona zna. Kao rijetka mlada žena koja se održala u ovom surovom muškom sportu, kod nas je nas napadana i osporavana, dok je u ostatku hrvatske doživljena kao osvježenje i pozitivna pojava. Na žalost, Dea je ostavljena (da radi) sama, a nogomet kao biznis i tržišno poslovanje traži ekipu od najmanje pet kompetentnih ljudi i njihovu potpunu posvećenost i predanost. Zato je Cibalia zaosta(ja)la. I već bi se možda ugasila da nije onih 200-300 mladića s istoka. I njihovog: „Otkad sam se rodio…“.
Dokapitalizacija – svi drumom, Cibalia šumom
U Europi su već odavno privatizirali sve što se može i da privatizirati. Taj trend je prihvatila i Hrvatska, svako malo se oglašavaju prodaje udjela, dionica ili nekretnina u vlasništvu države.
Nedavno je izvjesni engleski investitor kupio 25%+1 dionicu Manchester Uniteda i odmah su mu dali ovlast rukovođenja sportskim sektorom i svim nogometnim operacijama. A u Vinkovcima čitava Facebook scena likuje i slavi jer su posljednjom dokapitalizacijom razvlastili male dioničare i još dodatno povećali dionički portfelj DPZ-a tj. Grada Vinkovaca.
Ma što znaju Manchester i Englezi o nogometu i kako se vodi klub, mi znamo kako se to radi. Da je kojim slučajem navedeni Englez uložio u Cibalijine dionice, mogao bi, kao i svi Cibalijini mali dioničari, te svoje vrijednosne papire upotrijebiti u najbližem WC-u.
Više nije važno tko je kriv
Zašto je Cibalia dotaknula dno SVI u Vinkovcima jako dobro znaju, a mnogi u tome imaju svoje prste. Jer DPZ nije samo većinski vlasnik s gradonačelnicima ili gradskim vijećem na čelu, DPZ su u stvari SVI: bivše uprave, nadzornici, roditelji igrača, zaposlenici, novinari, prijatelji i rodbina igrača, menadžeri, simpatizeri, poduzetnici, navijački senatori, dioničari… I nema tu mnogo naivnih i nevinih, SVI su sve znali. Ali, za detaljnije opisati i obrazložiti tko je, kada, gdje i zašto, koga zvao, tražio, molio, pitao, predlagao, savjetovao, ugovorio, dogovorio ili odobrio oko Cibalije, uzelo bi previše vremena, prostora i imena. No, ostaje porazna istina da je u tome kolopletu odnosa i interesa najviše stradala Cibalia.
A da bi se našao izlaz, više nije važno tko je kriv. Potrebno je napraviti ogromne i radikalne rezove. SVI u Vinkovcima znaju koji su ti rezovi. Ali, NITKO ih se ne usuđuje ni predložiti, a kamoli provesti. Jer to ne bi bilo popularno i SVI bi bili protiv. Zbog svega navedenog se Cibalia sa svojim starim i potrošenim Trabantom još uvijek vozika slijepom ulicom.